Propovijed na proslavi blagdana sv. Ivana Bosca

Crkva Marije Pomoćnice, Rijeka 31. siječnja 2019.

Draga salezijanska obitelji, poštovani župljani i svi štovatelji sv. Ivana Bosca!

 

1. Uz bolesnike i osobe starije životne dobi, mladi su uvijek bili i ostali jedna od najugroženijih društvenih skupina. Ta ugroženost u različitim povijesnim epohama i zemljopisnim prostranstvima nikad nije bila posve ista, ali je uvijek i svugdje na neki način bila prisutna. Zanemarivanje odgoja i školovanja mladih kao i onemogućivanje života dostojna čovjeka starijim osobama postoje u većoj ili manjoj mjeri i danas, i to ne samo u nerazvijenim i siromašnim zemljama nego i u onim razvijenima i bogatima. U predindustrijskom razdoblju djeca su već od najranije dobi morala raditi, često i veoma teške poslove. A tako i starije osobe dok su god mogle hodati. U industrijskom i tehnološkom dobu to je stanje zamijenjeno drugim, pod nekim vidom još nepovoljnijim za spomenute skupine ljudi. Umjesto nekadašnjeg napornog rada od najranijega djetinjstva do pozne starosti, te su osobe sada najčešće prepuštene samima sebi, jer roditelji zbog svoje prezaposlenosti nemaju više vremena ni za svoju djecu ni za one koji su njih rodili i odgojili. Tako nastaje stanje sveopće nehumanosti koje na jedan način pogađa roditelje, a na drugi djecu i starije osobe. Jedni trpe zbog toga što ne mogu činiti ono što osjećaju da bi trebali činiti, a drugi jer su im uskraćene dužna pomoć, pažnja i ljubav. Tako nastaje društvo nesretnih i nezadovoljnih ljudi. Ipak, u svim povijesnim razdobljima, uz one koji su se s takvim stanjem mirili, uvjereni da to tako mora biti, bilo je i onih koji su se trudili promijeniti ga pomoću raznih reformi, posežući čak i za onima revolucionarne prirode.
2. Ovima posljednjima pripadao je i sv. Ivan Bosco, svetac kojega salezijanska duhovna obitelj slavi kao svoga utemeljitelja, a cijela Crkva kao „oca i učitelja mladeži“, kako smo upravo molili u zbornoj molitvi mise današnjeg blagdana. Možemo reći da je on doista bio revolucionar, ali ne u uobičajenom smislu nasilna buntovnika protiv postojećeg režima. Revolucionara koji su nastojali nezadovoljstvo i siromaštvo mnogih, a posebno mladih, iskoristiti za nasilni društveni prevrat bilo je mnogo u industrijskim gradovima devetnaestog stoljeća. Za razliku od njih, don Bosco je bio revolucionar u duhovnom smislu. Dok su ovi prvi bili uvjereni da se postojeći nepravedni društveni poredak mora srušiti fizičkom silom, kako bi se na njegovim ruševinama moglo izgraditi novo društvo u kojemu će svi ljudi biti jednaki, don Bosco je s takvima dijelio cilj, ali ne i sredstva. To znači da je on isti cilj želio postići snagom duhovne, tj. evanđeoske preobrazbe čovjeka i društva. Kako je on to činio, objašnjava nam o. Antolović u svojoj knjizi „Duhovni velikani“, gdje piše: „Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići bili prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu.“ Drugim riječima, uočio je da su mladi takvi jer nedostaje onih koji bi im se s ljubavlju posvetili. Zato se don Bosco odlučio slijediti primjer sv. Franje Saleškog  koji je metodom ljubavi privodio ljude obraćenju. Stoga je po uzoru na njega  kao načelo svoga dušobrižničkog rada uzeo riječi: „U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga.“
3. Slijedeći to načelo, on je s mladima pjevao, igrao se, učio, molio, šetao. Ili, kako kaže otac Antolović: „Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.“ Odgajao ih je u duhu preventivne metode koja je bila  utemeljena na evanđelju i naravnim sredstvima. „Mladići odgojeni u tom duhu postajali su samostalni, čestiti građani i dobri kršćani, a mnogi su se posvetili i duhovnom staležu“, kaže otac Antolović, naglašavajući posebno da je tajna don Boscova uspješnog rada s mladima bila u njegovoj velikoj vjeri „koja je sposobna i brda premještati“. Sve društvene revolucije doživjele su neuspjeh upravo zbog zanemarivanja nutarnje obnove pojedinca, a time i cijeloga društva. Dakako, kad to kažemo, mislimo na  onu preobrazbu čovjekova srca koju može izvesti samo Duh Sveti u nama koji, kako čitamo u Knjizi Otkrivenja, „sve čini novo“ (Otk 21, 5-7). Komentirajući te riječi, papa Franjo kaže: „Kršćanska se nada temelji na vjeri u Boga koji uvijek stvara novost u čovjekovu životu, stvara novost u povijesti, stvara novost u svemiru. Naš Bog je Bog koji stvara novost, jer je Bog iznenađenja“ (Kateheza na općoj audijenciji, 23. VIII. 2017.). U takvog Boga don Bosco je vjerovao i k njemu dovodio mlade da ih on obnovi i ispuni svojom nadom i ljubavlju, kako bi tako milošću preporođeni postali obnovitelji Crkve i društva.
4. Draga braćo i sestre, mladi kojima se obraćao sv. Ivan Bosco prije stoljeća i pol bili su zapušteni u duhovnom i materijalnom pogledu. Suočen s tom situacijom don Bosco je uvidio da je za prevladavanje materijalne zapuštenosti čovjeku potrebno najprije pomoći da se oslobodi duhovne bijede koja je posljedica neznanja s jedne i nevjere s druge strane. Zbog toga se prvenstveno zauzimao za to da mladi steknu potrebnu izobrazbu, ali i da se utvrde u vjeri u Isusa Krista koji sve naše znanje i djelovanje, štoviše, cijelo naše postojanje na zemlji, obasjava svjetlom božanske istine o čovjeku i svemu stvorenome. Svjestan da je lakše spriječiti nego liječiti, promicao je odgojnu prevenciju želeći tako zaštititi mlade od loših utjecaja koji bi ih mogli odvesti na moralne i duhovne stranputice. Radi ostvarivanja svojih odgojnih ciljeva osnivao je oratorije, otvarao škole i okupljao suradnike, ne zaboravljajući pritom ni važnost stalnog neposrednog kontakta s mladim osobama. Sve je to činio jer je uistinu volio mlade, i to ne nekom od inačica naravne ljudske ljubavi nego onom koja je mjera i uzor svakoj ljubavi. A to je Kristova ljubav prema nama, koja je bila tako velika i tako snažna da je Gospodin samoga sebe predao za nas. Nadahnjujući se tom ljubavlju, sveti Ivan Bosco potpuno se posvetio mladima, postavši im, kao Krist nama, u svemu sličan osim u grijehu. Na taj je način sam odgojni rad podigao s razine zanimanja na razinu zvanja. Zanimanje je ono čime se svakodnevno bavimo određeni broj sati, a nakon toga odmaramo ili činimo nešto drugo, dok je zvanje nešto što nikad ne prestaje jer nas određuje u dubini našega bića. Mogli bismo također reći: zanimanje je ono čime se bavimo, a zvanje ono što jesmo. U tom je smislu za don Bosca odgoj mladih bio zvanje, tj. poziv, a ne obično zanimanje. Odgoj je naprosto bio njegov život, razlog njegova postojanja na zemlji, i zato je donosio čudesne plodove. I upravo je zbog takvog poimanja odgoja don Bosco postao i ostao nenadmašiv uzor svakom pravom učitelju i odgojitelju.
5. Draga braćo i sestre, sve što smo upravo rekli o don Boscu i njegovu djelu potiče nas da u svjetlu njegova djela i primjera promatramo današnje mlade i njihov odgoj, a to znači i odgojitelje. Već smo rekli da je socijalni i ekonomski položaj mladih u don Boscovo vrijeme bio veoma težak, čak dramatičan. Mladi su bili prepušteni ulici i predani na milost i nemilost nezasitnim poslodavcima i trgovcima. Siromašni, nepoučeni, zanemareni, gladni, goli − to je bilo stanje tadašnje mladeži. U usporedbi s time položaj današnjih mladi bitno je bolji. Imaju bolje uvjete za studiranje,  stanovanje, za sport i zdravstvene usluge, za razonodu i rekreaciju. Ali su, kao i oni iz vremena don Bosca, također skloni ovisnosti o alkoholu, nasilju i raznim drugim oblicima neodgovorna ponašanja. Tu je i ovisnost o drogi, koje u don Boscovo vrijeme vjerojatno nije bilo, barem ne u takvoj mjeri kao danas.  A  ono po čemu se posebno razlikuju od ondašnje mladeži svakako je odnos prema vjeri. Zbog toga je proslava blagdana jednog od najvećih kršćanskih odgojitelja posebna prigoda da  se sjetimo  današnjih odgojitelja, moleći da odgajanje doista žive kao svoje zvanje,  te mladih da bi usporedo s rastom u znanju  sazrijevali i u vjeri.
6. Na to da današnji mladi imaju znatne probleme s obzirom na Boga, Crkvu i vjeru na prilično dramatičan način  upozorio je don Armando Matteo, talijanski svećenik i profesor teologije na rimskom Sveučilištu Urbaniana. On je mlade  našeg vremena nazvao prvom generacijom bez vjere napisavši o tome i knjigu koju je naslovio:  La prima generazione incredula. Il difficile rapporto tra i giovani e la fede (hrv. „Prva generacija koja ne vjeruje. Težak odnos između mladih i vjere“). Knjiga je izazvala mnoge reakcije, od kojih neke važnije autor komentira u posebnom dodatku, gdje podrobnije  objašnjava na koje mlade misli i što znači da im, kako u knjizi tvrdi, nedostaje „antena“ za Boga. Riječ je, kako kaže, o  generaciji mladih nakon 1981. koja  prema njemu, „nema više ‘antene’ za Boga, kao ni za ono što Crkva čini svojim navještajem i slavljenjem vjere“. Napominje da je tu metaforu preuzeo od njemačkog teologa Waltera Kaspera koji u svojoj knjizi Uvod u vjeru (tal. pr. 1985.) tvrdi da je svaki od nas već susreo ljude kojima  nedostaje svaka antena kada govorimo o Bogu, ali ne osjećaju da im zbog toga nešto važno manjka. Upravo to da takvi ljudi uopće ne osjećaju da im manjka ono što im vjera nudi, da se dakle i bez vjere osjećaju potpunima i sretnima, predstavlja u sadašnjim okolnostima jedno od najtežih iskušenja za sve vjernike, a posebno za one koji su pozvani vjeru naviještati, smatra Kasper.
7. Sam naslov knjige „La prima generazione incredule“ izazvao je još žešće reakcije, tako da se don Matteo osjetio prozvanim također podrobnije objasniti što je pod time mislio. Naime, neki su shvatili  da on time cijelu generaciju današnjih mladih žigoše kao nevjerničku, tj. kao ljude kojima je strano svako religiozno ili duhovno iskustvo. Kritičari su takvo kvalificiranje cijelog današnjeg naraštaja mladih povezali s velikom duhovnom kratkovidnosti koja nije u stanju vidjeti kako se upravo u našem vremenu pojavljuje povećan interes za religiozna i duhovna pitanja i iskustva. Na tu kritiku don Matteo odgovara da on pri iznošenju takve kvalifikacije današnjeg naraštaja mladih nije mislio na neka općenita religiozna ili duhovna iskustva nego na katoličku vjeru na koju se današnji mladi u pristupu životu sve manje referiraju. Ali, prema njegovu mišljenju,  takvi stavovi ipak ne znače da su mladi u većini slučajeva „protiv“ Boga i Crkve nego da su se navikli živjeti „bez“ Boga koji je predstavljen u evanđelju, kao i “bez“ Crkve kao zajednice Isusovih učenika. Na to još dodaje: „Sve to nema veze sa stvarnom moralnošću ili s mogućom nihilističkom i beznadnom sudbinom naših mladih“, te ponavlja što je već u knjizi naširoko elaborirao da je, naime,  „svaka analiza i svako pitanje o mladima uvijek također analiza i pitanje o Crkvi, o njezinoj ponudi, o svijetu odraslih koji je posjećuju, o odgovornosti pastira i onih koji u njoj sudjeluju“.
8. Da je to tako, tj. da je svako pitanje o mladima uvijek također pitanje o Crkvi, o svijetu odraslih i o odgovornosti pastira, potvrđuje i papa Franjo kad  u Evangelii gaudium (br. 105) tvrdi: „Pastoral mladih, u svom tradicionalnom obliku, našao se također na udaru društvenih promjena. Mladi često u uobičajenim strukturama ne nalaze odgovor na svoje nemire, potrebe, probleme i rane. Mi odrasli dužni smo strpljivo ih slušati, shvatiti njihove nemire i njihove zahtjeve, te naučiti govoriti s njima jezikom koji oni razumiju. Zbog tog istog razloga naši napori na odgojnom polju ne donose očekivane rezultate.“

Komentirajući te Papine riječi, don Matteo također ističe da se kod stvaranja konkretnih odgojnih prijedloga i načina kako ostvariti kršćansku inicijaciju novih generacija nužno mora uzeti u obzir duboke društvene promjene posljednjih desetljeća koje su se tako radikalno odrazile na kulturalni, obiteljski i školski  kontekst da mladi unutar njega teško odrastaju,  pogotovo jer se istovremeno moraju stalno boriti s odraslima koji gotovo nikada nisu na visini svojih  odgojnih odgovornosti,  a pored toga su opsjednuti željom za vječnom mladosti, čime oduzimaju budućnost vlastitoj djeci jer im onemogućuju odrastanje.  Da bi se prevladalo takvo stanje, potrebno je posjedovati istinski interes za mlade, ljubav lišenu svake zavisti te bezgraničnu simpatiju za mladenački svijet i njihovu sposobnost  za obnovu, uvjereni zajedno sa sv. Benediktom da Gospodin često upravo mladima sugerira najbolja rješenja. U tom nas smislu i sv. Ivan Bosco poziva na promjenu svog pogleda na svijet mladih, kako bi oni, zauzvrat, mogli mijenjati nas starije i skupa s nama svijet u kojemu zajedno s njima živimo. Neka nam u tome budu ohrabrenje upravo citirane riječi sv. Benedikta da Gospodin baš mladima često sugerira najbolja rješenja. Amen.

 

Mons. Dr. Ivan Devčić, nadb.