Ljubav božanskog Srca Isusova ne smije nas ostaviti ravnodušnima

Na blagdan Presvetog Srca Isusova s posebnom zahvalnošću spominjemo se na križu kopljem probodenog Isusovog  srce iz kojega su, kako je sv. Ivan zapisao,  potekli „krv i voda“, rekao je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić predvodeći svečano euharistijsko slavlje u petak 8. lipnja u kapeli samostana Družbe sestara Presvetog Srca Isusova na Donjoj Drenovi u povodu proslave svetkovine Presvetog Srca Isusova.

Izdvojio je tri prispodobe iz Svetoga pisma o Božjoj ljubavi koja nam se očitovala u Isusovu probodenome srcu: o pastiru koji traži izgubljenu ovcu, o ženi koja traži izgubljenu drahmu i o ocu koji izlazi ususret svome rasipnome sinu te mu se baca u zagrljaj (usp. Lk 15). Te nam slike predstavljaju božansko srce koje se ne miri dok ne nađe onoga koji se izgubio ili dok se dotični, sjećajući se očinske ljubavi i doma, sam ne vrati u sigurnost Božjeg očinskoga zagrljaja, rekao je nadbiskup. “Komentirajući te Lukine prispodobe  o Božjem milosrđu, papa Benedikt XVI. u nagovoru je uz molitvu Anđeo Gospodnji 12. rujna 2010., između  ostaloga, rekao: ‘Dragi prijatelji, kako ne otvoriti svoje srce sigurnosti da nas Bog ljubi, premda smo grešnici? On nam neumorno ide ususret, uvijek prvi prelazi put koji nas dijeli od Njega.’”

Zato nas ljubav božanskog Srca Isusova ne smije ostaviti ravnodušnima, poručio je propovjednik. Vjernike je potaknuo da se zagledaju u svoje srce i potrude vidjeti čime je ono ispunjeno. “Možda će nam se tada otvoriti oči te ćemo se prepoznati u starijem sinu koji je uvjeren da je njegov odnos prema ocu posve u redu te da ima pravo prigovarati ocu što, zbog toga što se vratio i pokajao za sve zlo što je učinio, oprašta mlađem sinu, tj. njegovu bratu. Tko je tu iskreniji: onaj koji je otišao ili onaj koji je fizički ostao uz oca, ali ne i srcem? Je li iskreniji i ocu odaniji onaj koji se vraća kući kajući se ili onaj koji je fizički uvijek uz oca te se zbog toga smatra pravednikom kome ne treba pokajanje?  Ili je obojici potrebno pokajanje i obraćenje?” U nastavku je istaknuo ako smo iskreni pred sobom, pred Bogom i jedni pred drugima, uvidjet ćemo da je i svakome od nas potrebno pokajanje i oproštenje, bez obzira na to  jesmo li uvijek u ‘kući očevoj’ ili smo je napustili, pa se zatim opet vratili.

Zaključujući propovijed nadbiskup je potaknuo vjernike na zajedništvo jer svjedočanstvo kršćanske ljubavi u zajedništvu privlačilo je i pogane da prihvate kršćanstvo. U tom smislu i sv. Ivan Pavao II. je smatrao da u Crkvi svjedočenje treba imati prednost pred djelovanjem. Dosita, i najbolja djela postaju beznačajna ako nisu plod ljubavi i ako ih ne činimo sve na veću slavu Božju, zaključio je nadbiskup Devčić.