Božja riječ je vječna

33. B kroz godinu

Božja riječ je vječna – ona neće uminuti

Radosna vijest o tome objavljuje (Mk 13,24–32):

Reče Isus učenicima: »U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.«

Spasitelj objavljuje kako će se sile svemira poljuljati. Ovaj svijetmaterije će svršiti, uminuti, nestati. Svršetak svijeta On objavljuje Božjom riječju o spasenju. Iako će svijet materije nestati, Božja riječ neće nestati, neće uminuti. Ona će ostati vječno jer je Božja, a Bog je vječan. Spasitelj govorom o svršetku svijeta objavljuje ono što slijedi nakon tih zbivanja.

Ovime se naviješta radost u susretu s Bogom kojega se susreće u ostvarenosti današnje Riječi. Spasitelj objavljuje vrijeme Božjega zahvata koje je nepredvidivo i koje je uvijek i izvan našega vremena. Izrekao je ovako: »U dane, nakon velike nevolje, 1. ugledat će Sina Čovječjega s velikom moći i slavom. 2. Sabrat će svoje izabranike.« Prva stvarnost objave odnosi se na nas – ugledati i vidjeti Sina kada nam upućuje svoju riječ i kada nam pruža svoje Tijelo. Srcem prionuti uz Spasiteljeve riječi koje ne prolaze. Ugledati Sina koji je u vremenu bio raspet, te ugledati njega koji je uzašao u vječnost da po njegovu uzašašću i mi vjerujemo u život vječni.

Naš kršćanski život uvijek je u usmjerenosti prema vječnome, ali ostaje dojam da niti među kršćanima nije ukorijenjen govor o smrti koja je prijelaz u vječnost. Bez umiranja kršćansko bogoslužje nije potpuno, nitismisleno. Spasitelj je ustanovio bogoslužje zajednice vjernika da se njegova smrt naviješta te da se njegovo uskrsnuće slavi u zajednici koja istinito ispovijeda bitnu istinu vjere: vjerujem u uskrsnuće tijela i u život vječni. Sudjelovanjem u Dan Gospodnji na misi uprisutnjuje se prva stvarnost Spasiteljeve objave – gledati Sina Božjega u njegovu djelu i njegovim riječima. To je stvarnost nas vjernika kršćana.

Druga stvarnost objave odnosi se na Sina – sabrati svoje izabranikeradi nas ljudi i radi našega spasenja. Sabrati ih oko svoje prisutnosti ovdje na zemlji oko prisutnosti u sakramentu pod prilikama kruha i vina, te u vječnosti oko prisutnosti u slavi vječnog života. Vječni život istodobno je i dar i zadaća. Vječnost ima toliko zajedničkoga s prolaznim, jer zemaljski život nam je darovan da bismo tražili Boga, smrt da bismo našli Boga, a vječnost da bismo posjedovali Boga. Hodati nam je zajedno s Kristom i prijeći sigurno na drugu obalu – u život vječni.

Vječna je slava vezana uz čovjeka boli, čovjeka razapeta i Boga neprepoznata. Poniženi Bog dolazi da bi izrekao svoj neopozivi pravorijek o povijesti, pravorijek i o onima koji su mu istinito povjerovali. Gledajmo ga i ostanimo njegovi sabrani oko njega!

msgr. Nikola Imbrišak