Božić, ponoćka, 2018.

On sebe dade za nas

1. Draga braćo i sestre, ako bi netko htio najkraće što je moguće izreći što je Isus od rođenja u Betlehemu do smrti na križu u Jeruzalemu za nas učinio, jedva da bi to mogao bolje učiniti nego sv. Pavao koji je, kako smo upravo čuli, napisao: „On sebe dade za nas“ (Tit 2, 14). Hvala ti, Isuse, za to što si se odrekao svoga božanskoga sjaja i postao siromašan i ranjiv kao svi mi, kako bi nas – svojim rođenjem, svojim svjedočenjem Božje ljubavi prema svakom čovjeku, svojom posebnom brigom za najslabije i najsiromašnije među nama, svojim trpljenjem i smrću na križu, ali i slavnim uskrsnućem – izbavio iz ralja grijeha i smrti i otvorio nam vrata vječnoga života u nebeskom domu tvoga i po tebi i našeg nebeskoga Oca. Doista, u tebi i po tebi u ovoj dolini suza i boli „pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“, kako kaže sv. Pavao u poslanici svom ljubljenom učeniku Titu (2, 11). Kako zbog svega toga što si za nas učinio ne kliktati od radosti, kako ne biti zahvalan, kako ne ljubiti svakog čovjeka i ne biti solidaran s onima s kojima si se ti poistovjetio, kako možemo biti tvoji učenici a ne govoriti kako si ti govorio, ne svjedočiti ono što si ti svojim životom i svojom smrću posvjedočio, ne opraštati onima koji su nam dužnici, ako si ti svima nama oprostio, ukratko: kako reći da smo tvoji, da tebe slijedimo, da tebe ljubimo i tebi vjerujemo, a ne ponašati se kao ti, ne žrtvovati se kao ti, ne ljubiti kao ti koji daješ „da kiša pada pravednima i nepravednima“ i „sunce izlazi nad zlima i dobrima“ (Mt 5, 45)?
2. Svojim rođenjem u Betlehemu u pastirskoj staji, Isus se na dvojak način posebno solidarizirao s prezrenima i siromašnima. Sam se, naime, rodio kao siromah i odredio da anđeli pastirima, siromašnima i prezrenima, najprije oglase njegovo rođenje. Počujmo još jednom tu radosnu vijest koju im je nebeski anđeo donio: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 10-11). Ako želimo znati tko su bili ti ljudi koji su imali privilegij prvi primiti vijest o rođenju Spasitelja svijeta, poslušajmo što o njima kaže talijanska teologinja Phyllis Zagano: „Ako biste živjeli u Palestini prvog stoljeća, pastiri bi bili osobe s kojima ne biste htjeli imati ništa. Oni su bili ispod najnižih društvenih klasa. Živjeli su na poljima sa svojim životinjama. Nisam sigurna da možemo potpuno procijeniti njihovu jednostavnost. Vidjela sam mjesto zvano Polje pastira, blizu Betlehema. To je sveto mjesto smješteno iznad jednog sela i dosta je neplodno. Nema se tu ništa vidjeti osim polja i horizonta. Ne mogu zamisliti da bih tu provela svoj život pasući ovce. Za pastire je to bio veoma težak i jednostavan život“, zaključuje P. Zagano. Eto, u takvom mjestu i u okruženju takvih priprostih i siromašnih ljudi Marija je rodila Isusa, Spasitelja svijeta!
3. U božićnoj noći upravo su takvi ljudi imali čast prvi saznati da se upravo tu, u njihovoj blizini, rodio vjekovima očekivani Spasitelj te su mu se mogli prvi pokloniti. Dvije tisuće godina prije nego što se među teolozima počelo govoriti o „preferencijalnoj opciji za siromahe“, Isus je tu opciju ostvario već kod svog rođenja, izabravši roditi se kao siromah među siromasima i da mu siromasi budu prvi poklonici i darivatelji. Tek nakon njih došli su kraljevi i mudraci, tj. bogataši i moćnici koji su tražili Boga. Time nam evanđelje pokazuje da i među moćnicima ovoga svijeta ima onih koji se žele pokloniti pravome Bogu, kao što i među siromasima ima takvih koji se upravo zbog siromaštva udaljuju od njega. Ipak prednost koju je dao siromasima kod svog rođenja, Isus im je nastavio davati i kasnije. Tako su siromasi bili prvi koji su ga nasljedovali jer malo je bilo bogatih i uglednih među njegovim prvim učenicima. I u prvoj je Crkvi bilo tako, stoga će sv. Pavao reći: „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra da posrami jake, i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1, 26-29).
4. U naše vrijeme papa Franjo posebno poziva na veću brigu za siromahe, potičući na to ne samo Crkvu nego i cijelo društvo. A osobito se obraća svećenicima da budu blizu toj najugroženijoj društvenoj skupini svojih vjernika. Prije spomenuta talijanska teologinja Phillis Zagano pretpostavlja da papa Franjo, kada poziva pastire, tj. svećenike da trebaju osjetiti „miris ovaca“, ima na umu upravo betlehemske pastire čiju bi skromnost i brigu za svoja „duhovna stada“ oni trebali nasljedovati. No on sigurno misli i na Isusove riječi: „Žao mi je naroda jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira“ (Mt 9, 36). Osim toga, prema sv. Mateju, uzrok je Isusove žalosti posebno izgladnjelost ljudi jer već tri dana nemaju što jesti (usp. Mt 15, 32). Zbog toga on intervenira čudesnim umnažanjem kruha, dajući time primjer i svojim učenicima da i oni imaju ne samo samilosti prema gladnima i izmorenima životnim nedaćama nego i kreativnosti u traženju rješenja za njihove probleme. To znači, braćo i sestre, da Isus i od nas očekuje bliskost i solidarnost sa siromasima kojih ćemo, kako je rekao, „uvijek imati sa sobom“ (Iv 12, 8). Stoga nas u ovoj svetoj noći, kad slavimo njegovo rođenje, posebno pita kako se odnosimo prema nejakima i izbjeglicama, što je upravo on sam bio.
5. U svjetlu onoga što je Isus učinio da bi spasio kako siromašne tako i bogate, možemo s pravom reći: Ipak ima nade za ovaj svijet, ma koliko u njemu bilo onoga što nam ne daje pravo na to! Tako je prorok Izaija, iz čije je knjige uzeto noćašnje prvo misno čitanje, usprkos tragičnoj situaciji u kojoj se njegov narod nalazio, naviještao bolja vremena i time budio i živom držao nadu u narodu. On je u dolazak boljih vremena bio toliko uvjeren da je govorio o njima kao da su već tu. I zbog toga kliče: „Narod koji je u tami hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu…“ (Iz 9, 1). Ne kaže vidjet će, nego vidje! A na pitanje kako će se to dogoditi, opet se u svom odgovoru ne koristi futurom nego kaže: „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je, i nazvan je imenom: ‘Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira’…“ (Iz 9, 5). Tako Izaija navješćuje rođenje i pobjedu Isusa Krista Sina Božjega, koji je svojim čudesnim svjetlom obasjao i rastjerao duhovne noći i tmine ovoga svijeta. Laži, klevete i nepravde kojima su danas mnogi izloženi, Izaija je iskusio davno prije. Ali i ovo što mi noćas slavimo, on je davno prije vidio i tim je viđenjem hrabrio svoje suvremenike da se nadaju usprkos zlu koje trpe jer onaj koji će doći moćniji je od đavla i njegovih slugu. Izaija je zbog toga i nazvan „prorokom nade“.
6. A što je, braćo i sestre, nama činiti nakon što smo sve ovo čuli i doživjeli? Prije svega, moramo konstatirati da i danas postoji ništa manje beznađe nego što je bilo u vrijeme proroka Izaije, možda je čak i veće. Možemo također reći da je i u Izaijino vrijeme, uz proroke nade, bilo i zlogukih proroka, kao što ih ima i u naše vrijeme. Isto tako vidimo da i danas onaj koji je Lažac od početka ima svoje sluge. Ali kao što se Izaija nije dao time impresionirati, nego je usprkos svemu zlu i zlobi što su ga okruživali, naviještao nadu u bolja vremena što će nam ih božansko Dijete darovati, tako ne bismo ni mi, koji se klanjamo tom istome Djetetu, smjeli dopustiti da nas lažni proroci zavedu i loše pojave obeshrabre, bilo da se događaju kod nas ili u svijetu. Dok mnogi i u naše vrijeme predviđaju kozmičke i razne druge katastrofe, mi smo, kao oni koji vjeruju da Bog upravlja svijetom i našim sudbinama, pozvani svjedočiti nadu, makar to bila i nada protiv svake nade. Zato se, umjesto da kukamo i jedni druge optužujemo za stanje u kojemu se nalazimo, složimo i zajedničkim silama prionimo izgrađivati našu Crkvu i Domovinu za koje su tolika naša braća trpjela i žrtvovala svoje živote. Iz zahvalnosti prema njima ne odlazimo u tuđinu nego ostanimo ovdje gdje smo rođeni i gdje su grobovi naših najdražih. Tu radimo i gradimo nastavljajući njihovo djelo, svjesni da nas „tuđe sunce neće grijati kao što nas ovo grije“, kako kaže pjesnik. S tim mislima i porukama želim vama ovdje prisutnima i svima vašima gdje god se nalazili, sretan Božić i sve vrijeme koje nakon njega slijedi. Amen