Velika Gospa 2017.
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Svetište Majke Božje Trsatske, 15. kolovoza 2017.

Dragi Marijini štovatelji!

1.     Ovih mi  je dana dospjela u ruke knjiga „Slava Bogomajke“ koju je ruska pravoslavna spisateljica Sofija Snessoreva sastavila na temelju Svetoga pisma i crkvenih predaja. U knjizi se govori o Marijinu zemaljskom životu i njezinoj vječnoj slavi. Prema pravoslavnoj tradiciji, Marija je umrla i već je u njezinoj smrti zasjala slava vječnoga života. Tri dana nakon smrti nebeski joj je glasnik donio znakove očekivanog raja i pozvao je u vječnost. Apostolski se zbor čudesno sastao kako bi počastio njezino predstavljanje i pogreb. Odabrani su mogli vidjeti njezina božanskoga Sina koji je s Nebeskim Silama došao prihvatiti njezinu dušu, dok je njezino beživotno tijelo činilo čuda. Zatim se izričito tvrdi: „A njezino puno uskrsnuće dogodilo se treći dan po smrti, po uzoru na Kristovo uskrsnuće. Njezino je zemaljsko tijelo nestalo u grobu, a ona se zboru apostolskom javila u nebeskoj slavi.“

2.     Vidimo da je, prema ovom shvaćanju, Marijin prijelaz iz ovoga života u vječnu slavu preslika Kristova uskrsnuća. Štoviše, kao što se Kristova smrt u Crkvi slavi kao spasiteljska za sve nas, tako se i Marijinu smrt promatra kao neprocjenjivo vrelo iz kojega crpemo pouku i utjehu. Naime, sveta mati Crkva, zabrinuta da vjera i nada njezine djece ne bi oslabjela zbog dugog čekanja sveopćeg uskrsnuća mrtvih, upućuje svoje vjernike k Marijinu grobu koji se treći dan, kao i Isusov, poslije ukopa otvorio, ali u njemu nije bilo Marijina mrtvoga tijela jer je, poput Kristova, već bilo uskrsnulo. Zbog toga nas, kako spomenuta spisateljica ističe, Marijino uskrsnuće dodatno učvršćuje u vjeri da ćemo i mi uskrsnuti. Marija je naime bila samo čovjek koji je uznesen u nebesku slavu, dok je Isus uskrsnuo kao Bogočovjek. Upravo zbog toga njezino  uskrsnuće ili uznesenje posebno potkrepljuje u nama nadu da ćemo i mi, koji smo kao ona samo ljudi, također uskrsnuti na novi život ako budemo po uzoru na nju vjerovali Bogu i bili poslušni njegovoj svetoj volji.  Ali dok drugi ljudi koji su dostojni uskrsnuća moraju čekati sveopće uskrsnuće na kraju vremena, „Marija je, kako čitamo u knjizi ‘Slava Bogomajke’, tako milošću svoga Sina sazrela na zemlji za nebo, da zemlja nije mogla zadržati njezino tijelo do vremena sveopćeg uskrsnuća“. Zato Pravoslavna Crkva, prema spomenutoj spisateljici, poziva svoju duhovnu djecu: „Gledajte njezin (Marijin) prazni grob i radujte se zbog nade u život s onu stranu groba.“ Marijino uskrsnuće, odnosno uznesenje učvršćuje, dakle, našu vjeru u uskrsnuće od mrtvih. Drugim riječima, na Mariji se pokazuje snaga svetosti koja može i smrt pretvoriti u život, a tugu u radost.

3.     Mi katolici vjerujemo također da je Marija nakon svoga zemaljskog života ušla u nebesku slavu. Ali kako je Marijin ovozemaljski život završio, tj. je li ona umrla i nakon toga bila položena u grob i zatim iz njega treći dan uskrsnula ili je na kraju zemaljskog života odmah Božjom milošću dušom i tijelom bila uznesena u nebo, o tome ništa pouzdano ne znamo. Dok Pravoslavna Crkva vjeruje, kako smo vidjeli, da je Marija umrla i da je njezino tijelo bilo položeno u grob, iz kojeg je, kao i Isusovo, treći dan uskrsnulo, a sve to da bi nam njezino uskrsnuće bilo oslonac za vjeru u naše uskrsnuće, Rimokatolička Crkva svečano ispovijeda kao božanski objavljenu istinu „da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskog života – s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu“ (Pius XII., Const. Apost. Munificentissimus, 1. XI. 1950: AAS 42,1950).

4.     Isto ističe i Drugi vatikanski sabor u osmom poglavlju Dogmatske konstitucije o Crkvi gdje su doslovno citirane upravo spomenute riječi pape Pija XII. Marijin privilegij s obzirom na uskrsnuće od mrtvih, odnosno s obzirom na njezino uznesenje na nebo, proizlazi prema koncilskim ocima iz njezine posebne uloge u Božjem planu našeg spasenja. Drugim riječima: „Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu Ocu prikazala te sa svojim na križu umirućim Sinom supatila, ona je na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadnaravnog života duša, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti“ (LG 61). To Marijino majčinstvo traje i nakon što je na nebo uznesena, jer nam ona odanle „svojim mnogostrukim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati darove vječnog spasenja“ (LG 62). Pritom koncilski oci ističu kako Marijino majčinsko posredništvo u redu našeg spasenja „ni na koji način ne zamračuje niti umanjuje /…/ Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu“, jer sav spasenjski utjecaj Blažene Djevice Marije „proistječe iz preobilja Kristovih zasluga, oslanja se na njegovo posredovanje, posve o njemu ovisi i iz njega crpi svu svoju snagu“ (LG 60).

5.     No, vratimo se, braćo i sestre, današnjoj svetkovini i zapitajmo se: Što znači „biti uznesen na nebo“? Gdje je to nebo? Kako ga shvatiti? Očito bi bilo pogrešno nebo ovdje shvatiti kao atmosferu i svemirski prostor koji se vidi sa Zemlje. Naprotiv, riječ „nebo“ ovdje označava nadnaravnu, božansku stvarnost. To znači da je nebo tamo gdje je Bog. U tom smislu tvrdnja da je Marija nakon završena tijeka zemaljskog života uznesena u nebo ne znači ništa drugo nego da je ona nakon zemaljskog života ušla u puninu Božje nadnaravne stvarnosti, tj. da se odsad nalazi u Bogu ili u nebu.

6.     Ipak ne smijemo zaboraviti da je prije nego što je Marija ušla u nebo, nebo sišlo u nju. U tom smislu sv. Bernard uspoređuje Marijino uznesenje u nebo s utjelovljenjem Sina Božjega u njezinu djevičanskom krilu, te u svezi s tim primjećuje kako se više treba diviti sniženju Sina Božjega, koje se događa njegovim utjelovljenjem u Mariji, nego Marijinu uznesenju i uzvišenju. Ili kako on doslovno kaže: „Vrijedno je mnogo se većim čudom čuditi da se Sin Božji umanjio na malo manje od anđela, nego da je Majka Božja uzvišena nad anđele.“ Time sv. Bernard upozorava na nešto što je posve razumljivo. Naime, Sin se Božji, da bi se utjelovio i postao čovjekom, morao lišiti svoga božanskoga sjaja (usp. Fil 2, 6-12), dok je Marija svojim uznesenjem uzvišena i tim istim sjajem zaogrnuta.

7.     No, braćo i sestre, za naš je život posebno važno zapamtiti pouku da u nebo ulaze samo oni u koje je prethodno nebo sišlo i u njima se nastanilo. Nebo je, naime, tamo gdje je Bog. Marija je u nebo uznesena jer se Bog, njezinim prihvaćanjem Božjega poziva da bude majka njegova Sina, u njoj nastanio, jer ga je ona pod svojim srcem nosila i svijetu darovala. Njezino uznesenje na nebo samo na drukčiji način izražava i potvrđuje njezinu duboku i neraskidivu povezanost s Bogom, koja se očituje u tome da je Bog u njoj i ona u Bogu. U tom smislu nemoguće je njezino uznesenje na nebo odvojiti od njezinih riječi anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38). Time je ona svoje srce i čitavu sebe Bogu otvorila i darovala.

8.     Neka nam stoga, braćo i sestre, ovaj blagdan u čast Marijina uznesenja na nebo bude poticajem na nasljedovanje Marije u njezinoj predanosti i poslušnosti Bogu, u njezinoj otvorenosti za Božji poziv i za potrebe ljudi oko nas, kako bi se na taj način Sin Božji i u nama nastanio i po nama se kao božanski Spasitelj u svijetu utjelovio. Ako on tako po nama, po našem zauzimanju, po našoj ljubavi i žrtvi uđe u svijet, možemo se opravdano nadati da ćemo i mi po njemu ući u nebo, u puninu života s Bogom, kamo je Marija pred nama već svečano ušla.

Stoga, molimo da nas ona svojim majčinskim zagovorom prati da budemo, dok smo ovdje, uvijek otvoreni za nebo, tj. za život s Bogom, kako bi nam se na kraju nebo otvorilo za život u vječnom zajedništvu Presvetoga Trojstva, Marije naše majke i svih nebesnika. Amen.

 

 

Skip to content