Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća

Nakon dugo godina, u utorak 16. svibnja u Rijeci je svečano proslavljen blagdan sv. Ivana Nepomuka.  Proslava je bila u znaku 300. godišnjice od gradnje kapele sv. Ivana Nepomuka u Rijeci koja se nalazi na mostu preko Rječine, a koju su 1717. godine sagradili isusovci. Zbog povijesnih okolnosti spomenuta je kapela više puta obnavljana i premještena. U neposrednoj blizini mjesta gdje je nekada bila kapela, sagrađena je replika spomenute ‘kapele’, ali bez vjerskih obilježja. Budući da se radi o okrugloj obljetnici u duhu priprema grada Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture, postoje inicijative o postavljanju križa i kipa svetog Ivana Nepomuka na izvorno mjesto, kazao je župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci mons. Sanjin Francetić.

Misno slavlje u ovoj, najstarijoj riječkoj župnoj crkvi gdje se čuva kip koji je s mosta prenesen, kao i ostaci nosivih stupova kapele, predvodio je superior isusovačkog samostana u Opatiji p. Zvonko Vlah. Suslavili su župnik mons. Sanjin Francetić, župni vikar vlč. Pave Điko, gvardijan franjevačkog samostana na Trsatu fra Antun Jesenović, kancelar Riječke nadbiskupije mons. Nikola Imbrišak i fra Tomislav Šanko. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor, župni zbor i katedralni zbor „Cantores Sancti Viti“.

Nakon mise procesija sa svećenicima i vjernicima uputila se do mjesta gdje je nekada stajala kapela sv. Ivana Nepomuka. Tamo je predavanje na temu „Muke Ivana Nepomuka na Rječini“, održao povjesničar kulturno-povijesne baštine Goran Moravček. Kapelica je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom. Jedan njezin dio bio je u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi. Granična crta išla je sredinom toka Rječine, do pješačkog mosta, a odatle zapadnom obalom Mrtvog kanala. Spor nastao u svezi s kapelom sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala riješen je na bizaran način jer je granična crta podijelila tu kapelu tako da su dvije trećine i prozor pripadali Kraljevini Italiji, a jedna trećina i ulaz Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra.“

Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred “Continentalom”, poručio je predavač pohvaljujući inicijativu mons. Francetića da se na kapelu vrati znak križa.

„Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Daće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnije isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.“  Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svjetskog rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Rječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom, rekao je Moravček.

U nastavku je kazao da su tijekom Drugoga svjetskog rata ponovo stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Continentalom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to su doba komunističke vlasti  dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Upozorio je kako su mnoge sakralne građevine, podignute kroz povijest na riječkom području, nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Na kraju je kazao kako slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, a koje su prečesto zastirane povijesnim maglama. To se posebice odnosi na prvu polovicu burnog dvadesetog stoljeća. Kapelica je bila simbol razdvajanja ali i spajanja i trebalo bi ovaj bezimeni most nazvati „Most sjedinjenja“. On je sjedinio politički dva grada, ali nije nas civilizacijski ujedinio jer još uvijek postoje prijepori oko vraćanja križa i imenovanja trga. Tužna vremena dovela su da nakon toliko vremena još uvijek nema kapelice. Nadam se da će inicijativa mons. Francetića uroditi plodom i da će se vratiti križ, kazao je Moravček.

Događaj je zaključen molitvom sv. Ivanom Nepomuku i porukom mons. Francetića da budemo kršćani koji poštuju sve bez obzira na vjersku ili drugu pripadnost.