Priopćenje nadbiskupa Devčića u povodu smrti fra Serafina Sabola

U povodu smrti fra Serafina Sabola, riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić uputio je u nedjelju 22. siječnja priopćenje za javnost.

Iako je dugo bolovao od teške i neizlječive bolesti, njegova nas je smrt ipak sve iznenadila. Zapravo smrt uvijek dolazi iznenada, čak i onda kad ju se očekuje. Ali fra Serafina sigurno nije iznenadila, on je za nju bio pripreman, iako je istovremeno razmišljao i planirao kao da ozdraviti. Najteže ga je pogađala sljepoća.

Fra Serafina ćemo pamtiti kao vjernog svećenika i redovnika, ali i kao velikog čovjeka. Bio je Bogo – i čovjekoljubac. Iskreno pobožan, posebno Majci Božjoj, a svoju je pobožnost potvrđivao ljubavlju prema svakom čovjeku, bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor. i iskreno blizak svakom čovjeku koji mu se približio. Lako je uspostavljao prijateljstvo i zatim ustrajno njegova. Samo Bog zna kolikima je pomogao u njihovim potrebama. Kod njega je sve bilo prirodno, neusiljeno. Pravi sin sv. Franje!

Pamtit ćemo njegov angažman za vrijeme Domovinskog rata, kada je uspostavio prisan kontakt s hrvatskom vojskom i policijom. Pamtit ćemo ga i po nezaboravnom hodočašću brodom u Loreto, u povodu 700 obljetnice Trsatskog svetišta. Pamtit ćemo ga kao izvrsnog organizatora Nacionalnog euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici, kao i dolaska i boravka pape Ivana Pavla II. u k nama u Rijeci. Uvijek je bio pun ideja, planova, kako za Trsatsko svetište, tako i šire, za Riječku nadbiskupiju i domovinsku Crkvu.  Ako je tko znao pastoralno planirati i po tome bio poznat na području Grada Rijeke, Riječke nadbiskupije i šire, to je bio fra Serafin. Sebe je uložio i ugradio u poboljšanje i osmišljavanje samoga Svetišta. U vrijeme dok je on bio gvardijan uređena je Kapela zavjetnih darova, prostor za paljenje svijeća, Aula Ivana Pavla II. i Marijin perivoj sa križnim putem na Fortici.

Njegov pastoralni rad sa hodočasnicima i njegov žar bio je poput sv. Pavla „Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“ ( 1 Kor 9, 22-23) Zato je on neumorno dočekivao hodočasnike, upućivao im poticaje, predvodio liturgijskog pjevanje, obilazio i pazio da svako hodočasničko okupljanje savršeno protekne. Kada bi fra Serafin nešto prihvatio, mogli smo biti sigurni da će to biti riješeno, jer je bio čovjek od riječi. Njegova sposobnost komunikacije sa svima, lijevima i desnima, vjernicima i nevjernicima, crvenima i crnima bila je izvanredna. Bio je po tome čovjek dijaloga i upravo zato svi su se rado odazivali fra Serafinovim pozivima.

Bio je čovjek koji je prijateljevao s biskupima, kardinalima, predsjednicima Republike, županima, načelnicima i gradonačelnicima, ljudima znanosti i kulture. Možemo reći da nije bilo područja društvenog života gdje Serafin nije imao poznanike i prijatelje kojima se u svakoj potrebi mogao obratiti. Dočekao je on da i najveći hodočasnik, jedan Papa, biskup Grada Rima i Vrhovni svećenik cijele Crkve pohodi Gospino Svetište i da se pokloni Njoj i iskaže tako priznanje nebrojenom mnoštvu hodočasnika koji neprestano hrle na Trsat. Bio je to Ivan Pavao II., u međuvremenu proglašen svetim,  koji se na Duhove, 8. lipnja 2003. Pohodio Trsatsko svetište da zahvali Majci Crkve za dar pohoda našoj Rijeci i našoj Domovini.

Odlazak fra Serafina velik je gubitak za Svetište, za Crkvu u Rijeci, za naš Grad i Županiju, za cijelu Domovinu.

Kažu da čovjek odlazi s ovoga svijeta, a prate ga djela njegova. Sefinova brojna duhovna djela ostat će skrivena jer nije volio sebe isticati. Ali materijalna djela, ono što je on izgradio, potaknuo ili planirao ostat će vidljiva generacijama nakon nas. Pamtit ćemo ga kao Serafina Trsatskog, jer je pokrenuo i sa svojom redovničkom subraćom ostvario renesansu Svetišta Majke Božje Trsatske. Izražavam na kraju kršćansku sućut njegovoj obitelji, rodbini, kao i subraći franjevcima u Samostanu na Trsatu i cijeloj Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda Neka Gospodin svima podari utjehu.

mons. dr. Ivan Devčić