Novi broj Riječkog teološkog časopisa posvećen profesorskom radu riječkog nadbiskupa

Objavljen je 2. broj Riječkog teološkog časopisa za 2016. godinu u izdanju Teologije u Rijeci, područnog studija Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Ovaj broj časopisa ne objavljuje, kao što to redovito biva, radove sa znanstvenih simpozija ili teološko-pastoralnih seminara, već je sadržaj vezan uz osobu riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Naslov broja je: „Mlada generacija filozofa Ivanu Devčiću. filozofu dijaloga i života. Broj posvećen profesorskom radu riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića“. Naime, kao predavač na Katedri filozofije, nadbiskup Devčić je aktivan od 1980. godine, pa su njegovi mlađi suradnici, filozofi Aleksandra Golubović, Saša Horvat i Franjo Mijatović, u svojstvu gostujućeg uredništva ovoga broja časopisa, željeli na taj način izreći svoju zahvalu za njegov akademski rad uoči 70. godine života. U članku „Umjetnost kao preobražavanje vremena i prostora – Kupareovo odgonetavanje zagonetke umjetnosti“ Ivan Dodlek piše o Rajmundu Kupareu koji je u svojim estetičkim razmatranjima smatrao da se bitne značajke umjetnosti mogu otkriti samo iz iskustva susreta s umjetničkim djelima, koja nam u dimenziji umjetničkih simbola priopćavaju ljudske osjećaje, misaone sadržaje i težnje. Po njemu, specifično umjetničko stvaralaštvo vodi prema simboličkoj višeslojnosti umjetnosti koja se u konkretnoj pojavnosti objavljuje kao zagonetka. Aleksandra Golubović u članku „Prilog razumijevanju tumačenja Božjih atributa u Petrićevoj Novoj sveopćoj filozofiji“ želi postaviti okvire za raspravu o opisu i shvaćanju Boga i božanskih atributa u djelu Panarchija, našeg najpoznatijeg renesansnog filozofa Frane Petrića. Bruno Matos prikazao je problematiku sekularizacije u filozofskom istraživanju riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Autor ističe temeljne postavke razumijevanja sekularizacije i dijaloga sa sekularizmom u filozofskoj misli dr. Devčića. Franjo Mijatović, u članku „Biti zviždač (parezijast): vrlina hrabrosti ili porok ludosti“, piše o angažiranosti pojedinaca-zviždača u socijalno-političkom kontekstu, ističući kako se sve više otkrivaju i etičko-filozofijske implikacije samoga zviždanja. Autor tvrdi kako zviždanje kao vrlina nije izoliran predmet, odnosno da su njezini korijeni u samoj istini informacija kojima zviždači raspolažu i koje su od krucijalne važnosti za svakog pojedinca i društvo koje te informacije prima. Saša Horvat i Josip Oslić u članku „Kritička promišljanja Ante Matkovića o dijalogu neuroznanosti, teologije i filozofije po pitanju čovjeka“ prikazuju promišljanje poznatog hrvatskog neurokirurga dr. Ante Matkovića o tome kako ostvariti interdisciplinaran dijalog prirodnih znanosti, filozofije i teologije. Danijel Tolvajčić u članku „’Teodiceja stvaranja duša’ Johna Hicka. Prikaz i kritički osvrt“ donosi prikaz i kritičku analizu „teodiceje stvaranja duša“ Johna Hicka koji, u opreci s tradicionalno općeprihvaćenim augustinijanskim tipom teodiceje, slijedi crkvenog oca Ireneja i interpretira naš svijet i razna zla kao nužne etape u procesu stvaranja duša i evoluiranja prema zrelijem stanju. Drugi dio časopisa donosi tri članka koja nisu vezana uz filozofiju. Talijanski teolog Severino Dianich objavljuje članak „Učiteljstvo pape Franje – nove perspektive“. Autor učiteljstvo pape Franje stavlja u kontekst današnja sekularizirana svijeta u kojemu se gube nekadašnje razlike između kršćanskih zemalja i misijskih područja, pri čemu objašnjava promjenu značenja naširoko korištenog pojma nove evangelizacije uspoređujući elemente novosti u sadržaju i načinu vršenja učiteljstva pape Franje u odnosu na prethodne pontifikate Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Članak Marka Medveda o Rijeci kao središtu biskupije opisuje biskupijsku pripadnost Rijeke i pokušaje osnutka biskupije kroz povijest, sve do 20. stoljeća u kojem se 1925. godine osniva biskupija, a 1969. nadbiskupija-metropolija. Rad Ivana Šarčevića bavi se poznatim češkim intelektualcom i političarom Václavom Havelom, disidentom režima i potom nositeljem najviše vlasti, koji je toliko obilježio našu epohu da se njegovo bavljenje politikom po njemu naziva – havelovskom politikom. Autor piše o Havelovu nastojanju da politiku prožme duhovnom i moralnom dimenzijom te da se sve ljudsko djelovanje zasniva na metafizičkoj odgovornosti za bližnje i cjelinu. Časopis na kraju donosi i prikaz dviju knjiga.