Božić, misa polnoćka, 2017.

Katedrala sv. Vida, 24. prosinca 2017.

Draga braćo i sestre!

 

1. Upravo smo čuli tekst iz Evanđelja po sv. Luki, u kojemu nalazimo objašnjenje zašto smo se noćas okupili u crkvi, i to ne samo mi nego milijuni ljudi diljem svijeta, i ne samo ove noći nego svake noći u ovo doba godine. Središnji dio evanđeoskog teksta koji nam je navješten glasi: „Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.“

Dijete koje je Marija rodila – to je ono bitno u ovoj priči, a sve ostalo – car August i popis stanovništva, pastiri i njihova stada, anđeli koji ohrabruju  pastire i nebeska vojska koja pjeva slavu Bogu – samo je okvir i pozadina na koju sv. pisac smješta taj jedinstveni događaj, rođenje Isusa Krista, Sina Božjega i našega Spasitelja. Ipak bi bilo pogrešno značenje svih tih zemaljskih i nebeskih likova, odredbi, pjesme i poruke, dakle sve što se spominje u kontekstu tog središnjeg događaja, smatrati nevažnim jer sve to svetom piscu služi da bi istaknuo izvanredno značenje djeteta koje je Marija rodila.

2. U tom smislu car August svojom odredbom o popisu cijeloga svijeta služi sv. Luki da pokaže kako Bog upravlja ljudskom poviješću, a ne zemaljski carevi, pa bili oni, prema ljudskim mjerilima, i najmoćniji. Naime, određujući „da se provede popis svega svijeta“, car je, bez znanja i namjere, dakle potpuno nesvjesno, omogućio ostvarenje Božjeg obećanja o rođenju nasljednika na Davidovu prijestolju u Betlehemu koji će biti, kako je prorok Izaija davno prije navijestio, „Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira“. Istovremeno, onima koji bi mogli sumnjati da je takvo što moguće, prorok, kako smo čuli, poručuje: „Privržena ljubav Gospodina nad Vojskama to će učiniti!“ Zbog toga anđeli govore pastirima da se ne boje tog čudesno rođenog djeteta i pozivaju ih neka mu se poklone. I dok nebeski glasnici tako ohrabruju i potiču pastire, pridružuje im se „silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’.“ „Ne bojte se!“ i „Radujte se!“ – ta dva poziva odjekuju u božićnoj noći i prožimaju srca svih vjernika. Neka prožimaju i naša jer Sin Božji, koji se rodio kao maleno dijete, dar je Oca nebeskog i dokaz njegove privržene ljubavi prema ljudima i svemu stvorenome.
3. Prema tome kako ga je opisao, Isusovo je rođenje za sv. Luku ne samo ispunjenje proroštva o božanskom nasljedniku na Davidovu prijestolju nego i kozmički događaj kojemu se raduju nebo i zemlja, anđeli i ljudi, nebeska vojska i siromašni betlehemski pastiri. Svojim utjelovljenjem i rođenjem u obličju čovjeka, Sin je Božji ujedinio nebo i zemlju, Boga i čovjeka, i tako je ispravio ono što je prvim grijehom bilo narušeno. Zato sv. Luka poziva i čitatelje svoga evanđelja, a to znači i sve nas, da participiramo u toj radosti, da i sami sudjelujemo u toj nebeskoj i zemaljskoj pjesmi hvale svih stvorenja svom nebeskom Spasitelju, rođenom od Marije Djevice i položenom u jasle. A te jasle u Betlehemu, kao i križ na Golgoti, govore također o tome koliko se Isus kao Sin Božji ponizio i predao u ruke ljudima time što je prihvatio roditi se kao čovjek. To će poniženje ići dotle da će nekoliko desetljeća kasnije biti osuđen i pribit na križ jer nije htio biti kraljem po ljudskoj mjeri nego je, umjesto takvog kraljevanja, izabrao služenje, izričito ističući: „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28). S takvim njegovim razmišljanjem i postupanjem njegovi će se učenici, kako oni prvi tako i mnogi poslije njih, pa i mi danas, teško miriti, teško će to prihvaćati. Ali on zbog toga neće ni malo odstupiti od svog stava; naprotiv, nas će neprestano pozivati da ga nasljedujemo.
4. Kako smo rekli, u središtu je božićnog evanđelja rođenje djeteta Isusa, Sina Božjega, što sv. Luka lapidarno opisuje: „I dok su bili ondje (tj. u Betlehemu) navršilo se Mariji vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca.“ Zbog toga se u nekim jezicima ovaj blagdan jednostavno naziva Rođenjem, npr. latinski Nativitas, talijanski Natale, španjolski Navidad, ruski Roždestvo. Prema tome, Božić je naprosto blagdan rađanja ili rođenja, dakle blagdan života, kojemu je Počelo upravo betlehemsko dijete, tj. jedinorođeni Sin Božji koji se kao čovjek rodio od Marije kojega je Marija rodila kao čovjeka. U tom će smislu Isus jednog dana ovako objasniti radi čega se utjelovio i rodio kao čovjek: „Ja sam došao da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10, 11).
5. Zbog toga nas, braćo i sestre, božićni blagdan potiče na preispitivanje svog odnosa prema rađanju, tj. prema životu. Mnogi danas, kada govore o suvremenoj zapadnoj kulturi, upotrebljavaju sintagmu „kultura smrti“. Ako je to točno, moramo se pitati što nam se to dogodilo da smo se, za razliku od svih prijašnjih naraštaja, radije opredijelili za „kulturu smrti“ nego za „kulturu života“. O kakvoj je razlici i opciji riječ, dosta je pročitati Psalam 127 gdje, između ostaloga, piše: „Evo: sinovi su Gospodnji dar, plod utrobe njegova je nagrada. Strelica u ruci ratnika – to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac.“ Zašto mi, pripadnici zapadne kulture, koja u svojim temeljima ima Bibliju, a to znači i citirane stihove, više ne razmišljamo tako? Zašto promatramo rađanje potomstva kao svojevrsnu ugrozu, a ne kao Božji blagoslov i jamstvo vlastite budućnosti, dok se istovremeno u nekim drugim, nama suvremenim, kulturama smatra najljepšom čestitkom poželjeti mladencima brojne potomke?
6. To su, braćo i sestre, poštovani i dragi slavitelji Božića, pitanja na koja moramo dati odgovor, ako želimo da naš i svaki drugi kršćanski narod ima budućnost. Inače će biti u pravu zloguki proroci koji već odavno navještaju „smrt Zapada“. A Isus se rodio, kako smo rekli citirajući njegove riječi, da život imamo, u izobilju da ga imamo. Rekao je također da je preduvjet za to biti sposoban i spreman umirati sebi i svome egoizmu. O čemu je riječ, objasnio je na primjeru pšeničnoga zrna koje, ako „ne umre, ostaje samo“ (Iv 12, 22-24). U toj slici zrna koje umire predstavio je sebe i razlog svoga dolaska na svijet jer on je umro da bismo mi njegovom smrću zadobili život. Gledano iz te perspektive, nisu poglavito materijalni uvjeti ono o čemu ovisi hoće li se život obnavljati ili nestajati nego naše shvaćanje vlastitog života, naša spremnost ili nespremnost slijediti Isusa koji je smisao svoga dolaska na svijet vidio u služenju životu. O nama, dakle, ovisi hoćemo li ostati sami, kao neplodno pšenično zrno, ili ćemo pripadati onima, predvođenima Isusom, koji stvaraju „kulturu života“, a ne „kulturu smrti“. Sa željom da izaberemo Isusovu stranu i njegov put, a to je služenje životu, čestitam svima sretan i radostan Božić, blagdan rođenja i života. Amen.