Zaborav trpljenja i smrti čini život površnim i plitkim

web-Veliki-petakVeliki petak u riječkoj prvostolnici

Sigurno nijedan normalan čovjek ne može ostati ravnodušan dok promatra toliku okrutnost i nemilosrdnost čovjeka prema čovjeku. Ali evanđelje ne govori o muci i zlostavljanju bilo kojeg čovjeka. Ono nam predočava strašne patnje što su ih ljudi nanijeli Bogočovjeku Isusu Kristu, rekao je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić predvodeći 25. ožujka obrede Velikog petka u katedrali sv. Vida u Rijeci.

Govoreći o razlozima zašto su to činili Isusu te zbog čega je on to dopustio, istaknuo je dvostruki razlog: mržnju i ljubav. Isusovi mučitelji motivirani su mržnjom, a Isus ljubavlju. Mučitelji su osudili Isusa na groznu smrt iz straha za sebe i svoj položaj, a Isus je na njihovu osudu odgovorio molitvom za njih: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34). Ubiti ga žele jer im smeta, jer u njegovoj blizini osjećaju nelagodu, jer misle da će, ako ga uklone, umiriti svoju savjest koja ih opominje zbog njihovih nedjela, pojasnio je nadbiskup. „Umjesto da im prisutnost pravednika bude poticajem na preispitivanje i promjenu vlastitog ponašanja, oni ga odbacuju od sebe i osuđuju da umre izvan njihova grada, uvjereni da će im to donijeti mir i sigurnost, da će nakon toga opet sve biti po starom. Ta njihova nespremnost da se promijene i obrate bila je uzrokom Isusove osude na smrt.“

Dodao je kako ne smijemo zaboraviti da oni koji su Isusa odbacili i osudili prije dvije tisuće godina predstavljaju sve nas. Njihovi i grijesi svih ljudi, pa tako i naši, odveli su Isusa na križ.

Također, još je jedan razlog zbog kojega je Isus dopustio da bude bičevan, popljuvan, trnjem okrunjen, da nosi teški križ i da na njemu bude raspet. Sve je to prihvatio i podnio želeći nam pokazati kako bez trpljenja i smrti nema uskrsnuća, rekao je nadbiskup. „Takvo nam je podsjećanje danas posebno potrebno jer živimo u kulturi u kojoj se na sve načine pokušava izbjeći svako trpljenje i zaboraviti na smrt. Zbog toga se starije i bolesne smješta u domove, kako bi nas što manje podsjećali na to da su trpljenje i smrt neotuđive sastavnice ljudskog života. Zbog toga se zagovara i eutanaziju i priželjkuje iznenadnu smrt. Naravno, takav stav prema trpljenju i smrti izraz je duboka čovjekova otuđenja jer su to stvarnosti koje se tiču same srži ljudskoga postojanja.“ S druge strane, istovremeno dok nastojimo izbjeći i samu pomisao na te stvarnosti, puno se brinemo za svoj položaj u društvu, za ugled i čast, za moć i bogatstvo.

web-veliki-2„Znamo da će mnogi reći kako bolest i smrt dolaze same od sebe, pa je ispravnije ne opterećivati se njima jer tako možemo više uživati u životu. Ali takvim zatvaranjem očiju pred stvarnošću bolesti i smrti možemo samo jedan strah zamijeniti drugim.“ Dodao je da ako potiskujemo smrt iz svijesti, potisnut ćemo s njome i iskustvo starosti i bolesti što za posljedicu ima da ostajemo bez dubokih ljudskih iskustava, a posebno bez one životne mudrosti koju starost sa sobom donosi. To znači da zaborav trpljenja i smrti čini život površnim i plitkim. I, što je još gore, bez prihvaćanja stvarnosti, gubi se smisao života. A gledati stvarnosti našeg života u oči znači prosuđivati sve što u životu činimo, ne s motrišta trenutne korisnosti i ugodnosti nego iz perspektive našeg konačnoga kraja. A na našem kraju nalaze se tri od četiri mogućnosti, tj. smrt, sud, pakao ili raj. Stoga mudro živi onaj koji, poput pape Klementa XI., moli Boga: „Daj da se pripravim na smrt, plašim suda, izbjegnem pakao, postignem raj.“, poručio je nadbiskup Devčić.

U nastavku je kazao kako odgovor na pitanje o smislu ljudskog života ovisi o tome tko je, u konačnici, čovjek. U traženju tog odgovora pomaže nam naša vjera koja nas uči da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i pozvao ga da sve više i više raste u ljubavi prema njemu, svojem Stvoritelju. Tko tako gleda na čovjeka, shvaća i doživljava smrt kao povratak u kuću Očevu i osjeća duboku želju za tim povratkom.

Čovjek se boji smrti, istaknuo je nadbiskup i kao razlog naveo da smrt, ma koliko god bila događaj spasa, je bolna i povezana s teškim trpljenjem. „Takva je bila i Isusova smrt, zbog čega se Isus u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem i molio: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22, 42).“ No, pored toga, postoji još jedan dublji razlog zbog čega čovjek smrt doživljava kao nesreću. To je svijest o vlastitoj grešnosti s kojom se mora pojaviti pred svetim i pravednim Bogom. Zato mu se smrt čini kao katastrofa, a ne kao događaj spasa; kao odlazak u ništavilo, a ne kao povratak Ocu. Ali od kršćanina se ipak očekuje drukčiji odnos prema smrti, ukoliko doista vjeruje Isusu. Naime, onaj koji istinski vjeruje Isusu Kristu, zna da mu je Bog po vazmenom otajstvu svoga Sina oprostio grijehe i otvorio mu širom vrata svoje očinske kuće, poručio je riječki nadbiskup. Ono što čovjek u dubini svoje duše osjeća, naime da je smrt, unatoč trpljenju koje ju prati, događaj spasa, a ne propasti, Isus dakle izričito potvrđuje i objavljuje. Otkad je on iz smrti prešao u život, smrt nije više kraj nego prijelaz u istinski život u Bogu, koji nas je za sebe stvorio, pa samo u njemu možemo naći svoj mir i sreću, zaključio je nadbiskup Devčić.

web-veliki-3Obredima Velikog petka sudjelovali su i novi članovi Bratovštine čudotvornog raspela koji na osobit način štuju pobožnost Čudotvornom raspelu koje se čuva u katedrali sv. Vida, kao i pobožnosti Velikoga tjedna.

Skip to content