Vratiti nam se Ocu

Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« Riječ Gospodnja.

Dragi prijatelji, predivno je ovo evanđelje koje nam govori o ljubavi našeg nebeskog Oca. Zar ne prepoznajemo i mi sami sebe toliko puta u mlađem sinu, u razmetnom sinu koji misli da može sam bez Boga, koji uzima sve ono što mu život daje, više zla nego li dobra, koji tek kada padne u kaljužu svojih grijeha, u duboke rane koje ga toliko bole da mu se otvore oči, te se odluči vratiti Ocu. Žalosno je da mnogi od nas moraju duboko pasti da bi došli k sebi. Da bi shvatili gdje smo i kamo nam je ići.

Mlađi sin se obratio, shvatio je da nije smisao valjati se u grijehu i odlučuje vratiti se Smislu. Otac, Bog naš vidjevši tog sina kako se vraća, trči njemu i nama u susret. Bog ne nabraja grijehe palog sina, Bog ne spočituje, Bog ne vadi neki note iz oblaka i s nama prolazi svaki naš prijestup.

Bogu je dovoljno da smo se obratili. Bogu je dovoljno da smo shvatili kako bez njega ne možemo. Kada se to dogodi, naš Otac trči k nama raširenih ruku iskazujući nam njegovu vječnu ljubav.

Pazimo da nam se ne dogodi ostati vani, poput starijeg sina, poput svih onih koji i danas radije pametuju nego li da ljube. Taj stariji sin nije bio posve uronjen u odnos s Ocem. Jer bi on tada osjećao dubinu Očeve ljubavi i znao bi da se ona ne može privatizirati, nitko ne može Boga oteti samo za sebe jer on pripada – svima.