Vjerom ulazimo u bolji svijet

FB_IMG_1463464302379Vjera je sila koja pobjeđuje ovaj svijet, objavljuje apostol. Istinska vjera koja se oslanja na Božju svemoć ruši pred sobom sve zaprjeke i postiže ono što želi. Vjera sve može, jer Bogu ništa nije nemoguće. Kroz našu vjeru Bog pokazuje svoju svemoć i nas još više ’uvući’ u svoj svijet, u zajedništvo, u kojemu je sve moguće.

U današnjemu evanđelju u taj čudesni svijet Božje svemoći ušao je i jedan stranac, rimski satnik koji se zauzeo za svoga na smrt bolesnog slugu, utječući se Isusu i čvrsto vjerujući da mu Isus može čudesno pomoći. Vjera spomenutoga satnika ne samo da je bila velika, čvrsta i pouzdana, nego je bila i ponizna. Satnik se ne smatra dostojnim ni pristupiti Isusu i primiti ga u svoju kuću, nego moli svoje prijatelje da posreduju kod Isusa i prenesu mu njegovu veliku želju. Njegova je vjera na poseban način Isusu draga i simpatična jer je bila ponizna. »Ne smatrah se dostojnim doći k tebi«, poručio je Isusu. Međutim, on čvrsto vjeruje u Isusovu moć i to dokazuje na uvjerljiv način, naime svojim iskustvom u zapovijedanju svojim vojnicima. On je uvjeren da će se izvršiti njegova zapovijed koju uputi svojim podređenima; kad kaže: »Učini to«, on će to i učiniti.

Ozdravljenje satnikova sluge ima misijski značaj čudesnog događaja: Isusova poruka spasenja upućena je svima, a u Božji svijet, ulaze svi koji vjeruju. Jedan od njih je i ovaj stranac koji je imao toliku vjeru da mu se sam Isus zadivio i pohvalio njegovu vjeru: »Kažem vam, ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere.« Plod te vjere jasno se vidi u zadnjoj rečenici danas pročitanog evanđelja: »nađoše slugu zdrava«.

Vjera satnika, kako je prikazana u evanđelju bila je ’vjera na daljinu“. On ne vidi i ne susreće Isusa, ali u svome srcu čvrsto vjeruje da Isus ima moć ozdraviti njegova slugu i da će to i učiniti. Prijatelji zagovaraju pred Isusom njegovu želju, mole za njega i hvale njegovu dobrotu, prihvaćanje i pomaganje. Moliti za druge i zamoliti druge da se za nas mole, čin je vjere i poniznosti. To je Bogu milo i Spasitelj čudesno nagrađuje.

Rimski satnik volio je svoga slugu i učinio sve da mu se spasi život. I to je Isusu bilo milo. Bio je dobar i iskren vjernik. Pravi vjernik krijepi svoje vjerovanje, poput rimskoga satnika, sebe isključuje, a u središte svoje vjere stavlja Krista Spasitelja. Takva vjera biva čudesno nagrađena. Riječi ovoga satnika Crkva u bogoslužju stavlja na usne svakog vjernika prije pristupa pričesti, da ponizno i s uvjerenjem priznaje: »Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.«

Vjera se živi očitovanjem, svjedočenjem. I sva naša pojedinačna uvjerenja trebaju biti u skladu s temeljnim uvjerenjem crkvene zajednice. To se može postići: traži se mnogo strpljivosti, upornosti, ustrajnosti! Nije ispravno ako pojedini kršćani stvore sebi po nekoliko raznorodnih ‘uvjerenja’ koja im služe za raznorodne prilike: kršćansko je uvjerenje za crkvu, u uredu je drugo uvjerenje, drugo u poslovnome životu, drugo u bračnom moralu, drugo opet kad je s prijateljima… Moramo uvidjeti da je Božje uvjerenje ono temeljno s kojim se svako drugo mora uskladiti, i da kršćanin u svim prilikama mora biti kršćanin. Što s pravom od drugih tražimo, moramo i sami u sebi od sebe zahtijevati.

Msgr. Nikola Imbrišak

Skip to content