Svećeničko ređenje

(G. Ž. Casalonga, T. Kutleša, J. Tomić, G. V. Spetić, 4. 6. 16.)

Čit.: Br 11, 11b-12.14-17.24-25a; 1 Pt 2, 2-5. 9; Mt 9, 35-38

Dragi ređenici, draga rodbino i prijatelji naših ređenika!

1.     Prije nego što nastavimo slavlje obreda reda prezbiterata, pozvani smo, na tragu Božje riječi koju smo upravo čuli, podsjetiti se kakvu će službu ova naša braća sada primiti. Čuli smo kako sv. Petar govori o rodu izabranom, o kraljevskom svećeništvu, o svetom puku, narodu pozvanom naviještati silna djela Onoga koji ga steče (usp. 1 Pt 2, 9). Tko je taj svećenički narod kojega je Krist za sebe stekao i povjerio mu naviještanje njegovih silnih djela? Tko je taj „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo“ o kojem govori sv. Petar? To su, braćo i sestre, svi oni koji su krštenjem pritjelovljeni Isusu Kristu te čine Crkvu, zajednicu njegovih učenika. Svaki koji se krsti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga postaje dionikom Kristova kraljevskog svećeništva i članom Crkve, zajednice Isusovih učenika. A svi članovi Crkve, koju još nazivamo njegovim mističnim tijelom, dijele se na laike, na članove svetoga svećeničkog reda i na redovnički stalež. Opisujući pobliže prvu skupinu pripadnika Crkve, Drugi vatikanski sabor kaže da su to „Kristovi vjernici koji su krstom pritjelovljeni Kristu i ustanovljeni kao Božji narod, a na svoj su način učinjeni dionicima Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe te u Crkvi i u svijetu obnašaju svoj dio poslanja cijelog kršćanskog naroda“ (LG 31).

2.     U tom su smislu i ovi koji će sada primiti sveti svećenički red, već krštenjem postali dionicima Kristova svećeništva, koje se još naziva općim ili kraljevskim svećeništvom naroda Božjega. A sada smo ih, nakon duge pripreme i višestruke provjere, izabrali da prime svećeništvo u redu prezbitera te da na taj način „služe Kristu učitelju, svećeniku i pastiru, čijom se službom njegovo tijelo, to jest Crkva, izgrađuje i prerasta u Božji narod, sveti hram“, kao čitamo u Obredu ređenja prezbitera. Ali to što su neki po Kristovoj volji određeni u Crkvi biti učitelji, djelitelji otajstava i pastiri, ne dokida jednakost „s obzirom na dostojanstvo i s obzirom na svim vjernicima zajedničko djelovanje u izgradnji Kristova Tijela. Razlika, naime, koju je Gospodin postavio između svetih služitelja i ostalog Božjeg naroda, nosi sa sobom povezanost jer su pastiri i drugi vjernici međusobno povezani tijesnom zajedničkom svezom.“ U tom smislu crkveni pastiri, „slijedeći Gospodinov primjer, trebaju služiti jedan drugomu i drugim vjernicima, a ovi trebaju revno i udruženo surađivati s pastirima i učiteljima“ (LG 32). O tom je odnosu crkvenih pastira i ostalih vjernika sv. Augustina lijepo rekao: „Gdje me plaši ono što sam vama, ondje me tješi to što sam s vama. Vama sam naime biskup, a s vama sam kršćanin. Ono je naziv službe, a ovo milosti; ono je naziv pogibli, a ovo spasa“ (LG 32; Serm. 340, 1; PL 38, 1483). Tako i vi, dragi ređenici, ugledajući se u sv. Augustina i u tolike svete pastire, molite da vam Gospodin pomogne trajno sačuvati svijest velike odgovornosti i sveto strahopoštovanje pred službom prezbitera, tj. učitelja, pastira i posvetitelja Božjega naroda, koja će vam se sada povjeriti.

3.     Svojim služenjem vi ćete zapravo biti biskupovi suradnici i pomoćnici, jer je naš veliki svećenik Isus Krist, koji je sam poslan od Oca, poslao u svijet apostole, „da po njima i njihovim nasljednicima – biskupima – trajno vrši svoju zadaću učitelja, svećenika i pastira. A prezbiteri se postavljaju – kako čitamo u Obrednu ređenja prezbitera – za suradnike biskupskog reda“ (br. 123) To znači da su prezbiteri pozvani služiti Božjem narodu sjedinjeni s biskupima. Drugim riječima, kao što Mojsije nije mogao sam nositi teret naroda koji mu je Bog povjerio, pa je molio da mu dadne pomoćnike, tako je i apostolima i biskupima, njihovim nasljednicima, potrebna pomoć jer je, kako Isus kaže, „žetva velika, a radnika malo“. Zbog toga i on, kao i Mojsije, vidi u molitvi gospodaru žetve, tj. Bogu, svome Ocu, rješenje kako doskočiti pomanjkanju radnika. U tom smislu preporučuje i poziva: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37-38). Veličina i žurnost žetve jest i razlogom zašto je sam Isus, osim apostola, na „polje zrelo za žetvu“ poslao i druga sedamdeset dva učenika (usp. Lk 10, 1-12). Ako su biskupi nasljednici apostola, onda u toj sedamdesetdvojici možemo prepoznati prezbitere, biskupske suradnike i pomoćnike. Ali i sve vjernike, dionike Kristova kraljevskog svećeništva, koji su na svoj način također pozvani raditi na njivi Božjoj. Ta je njiva zapravo svijet, ovaj konkretni svijet u kojemu živimo i kojemu je potrebno Božje spasenje.

4.     Pritom smo dužni pozorno razmisliti koja nam je točno zadaća dodijeljena. Naime, evanđelist sv. Luka bilježi kako „Gospodin odredi drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih pred sobom u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio doći“ (Lk 10, 1). Drugim riječima, dvanaestorica i sedamdesetdvojica učenika nemaju zadaću donositi Boga ljudima nego mu samo pripremati put, biti njegovi preteče, kao što je Ivan Krstitelj bio Isusov preteča. Nismo dakle mi oni koji donose Boga ljudima. Ne, naš je zadatak mnogo skromniji. Bog sam dolazi, Otac nebeski nam sam šalje svoga Sina, i Sin slobodno prihvaća izvršiti Očevu volju. A mi smo samo preteče, samo suradnici, samo oni koji pomažu da ljudi spremno dočekaju i prime Onoga koji nam dolazi, Onoga kojega nam Otac šalje. Toga, dragi budući prezbiteri, trebate uvijek biti svjesni!

5.     Zanimljivo je kako Isus vidi to polje, tu njivu, na koju je njega poslao njegov nebeski Otac, a on sada šalje svoje učenike, dvanaestoricu, sedamdesetdvojicu i sve druge. Ta je njiva, kako smo rekli, zapravo svijet, tj. čovječanstvo koje je, u Isusovim očima, zrelo za Božji pohod. Drugim riječima, kao što je zrelo klasje spremno da bude ubrano i spremljeno u žitnicu, tako je, prema Isusu, svijet zreo da bude ‘ubran i spremljen u Božje hambare’. A ti su hambari Crkva, Crkva koja je istovremeno u svojim članovima na zemlji vojujuća, u čistilištu trpeća, a u nebu proslavljena. Kao što zrelo klasje propada, ako nije na vrijeme požeto i spremljeno u žitnicu, tako će propasti i svijet, ako primjerenim navještajem Božje riječi i svjedočenjem Božjega spasenja ne bude pravovremeno preobražen Božjom milošću i iz carstva tame prenesen u prostore Božjeg svjetla. A za to su potrebni radnici, kojih je malen broj, kako Isus kaže.

6.     Za Isusa, dakle, nije glavni problem ‘njiva’, jer ona je zrela za božansku žetvu. Glavni su problem radnici kojih je malo, zbog čega prijeti opasnost da njiva ostane nepožnjevena te urod tako propadne. Pritom ne možemo ne primijetiti kako se mi i Isus znatno razlikujemo u procjeni svijeta. Mi smo naime skloni misliti kako je glavni problem u njivi, u svijetu nespremnom prihvatiti Boga i njegovu ponudu spasenja, dok Isus vidi veći problem u radnicima, jer ih je malo. Suočeni s vjerskom ravnodušnošću, koja ponekad prerasta u otvoreno neprijateljstvo prema Crkvi i kršćanstvu, takvo Isusovo shvaćanje svijeta može nam se činiti čudnim, u najmanju ruku naivnim, pogotovo ako znamo da je taj isti svijet i njega odbacio, i da je on sam svojim učenicima rekao: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi“ (Iv 15, 18-19). Unatoč tome, Isus tvrdi da je „žetva velika“, što znači da je čovjek ovoga svijeta, iako se zatvara pred Bogom i njegovom ponudom spasenja, ipak željan Boga koji bi ga mogao spasiti, a da te želje možda nije potpuno svjestan. Isus zna za jedno i drugo: i za čovjekovo odbijanje Boga i za njegov „nečujni vapaj“ za njim, ali gleda samo na ovo zadnje i u skladu s tim izjavljuje: „Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti“ (Iv 123, 47). Taj Učiteljev stav trebate i vi, dragi ređenici, usvojiti i kao svećenici nikad zaboraviti da niste poslani suditi nego spašavati, jer svaki čovjek ima potrebu za Bogom, što znači da za njim žudi i onda kad ga niječe!

7.     Čuli smo kako Isus veli da je žetva velika, a radnika malo. Što znači to da je radnika malo? Znači li to da ih je brojčano malo, ili Isus možda misli da je malo onih koji su marljivi i vrijedni radnici na njivi Gospodnjoj? Sv. Grgur Veliki, papa na prijelazu iz šestoga stoljeća u sedmo, komentirajući Isusove riječi o velikoj žetvi i malobrojnim radnicima, kaže: „Ne možemo bez tuge u srcu govoriti da je žetva velika, a radnika malo, jer premda ima onih koji slušaju Radosnu vijest, nedostaje onih koji će je naviještati. Evo, svijet je pun svećenika, ali ipak u Božjoj žetvi nađe se veoma rijetki radnik, jer doista primismo svećeničku službu, ali je ne obavljamo“ (Hom. 17, 3, 14: PL 76, 1139-1140. 1146).

8.     Sv. Grgur navodi tri razloga za to neobavljanje svećeničke službe. Jedan je kad svećenik zanemaruje svoju službu i svoje svećeničke dužnosti zbog pretjerane zaokupljenosti izvanjskim, svjetskim brigama i poslovima. Drugi je kad mu nedostaje hrabrosti za govorenje i propovijedanje istine. Zato sv. Grgur poziva vjernike: „Molite za nas da uzmognemo dostojno među vama djelovati da nam se jezik ne ukoči dok vas potičemo, da nas ne bi – kad smo već primili zadaću propovijedanja – kod pravednog Suca osudila sama naša šutljivost.“ Pored navedenoga, „često se događa da je zbog krivnje podložnika predstojnicima uskraćen i govor i propovijedanje“, smatra sv. Grgur i pritom se poziva na proroka Ezekiela kojemu Bog veli: „I jezik ću ti zalijepiti za nepce, te ćeš onijemjeti i nećeš ih više karati, jer su rod odmetnički“ (Ez 3, 26). Zbog toga sv. Grgur zaključuje: „Teško je spoznati zbog kojeg se grijeha oduzima propovjednička riječ. Sigurno je ipak da šutljivost uvijek škodi podložnicima, premda katkad škodi samome pastiru.“ Dragi ređenici, pazite da vam se ne oduzme propovjednička riječ, pa da šutite kada treba govoriti i govorite kada treba šutjeti!

9.     Mi, braćo i sestre, doduše ne možemo reći da je u naše vrijeme „svijet pun svećenika“. Štoviše, posvuda osjećamo da je „radnika malen broj“ i time pokušavamo opravdati to što nam je ‘Božja njiva’ nepožeta i neobrana. Ali je li to jedini, odnosno je li to pravi razlog da je u Božjoj žetvi malen broj radnika? Ili je možda problem i u tome što se i oni malobrojni nedovoljno posvećuju Božjoj žetvi u koju su poslani, budući da su im preči i važniji drugi, čisto svjetovni poslovi, ili im možda nedostaje hrabrosti naviještati Božju riječ „u zgodno i nezgodno vrijeme“ (2 Tim 4, 2)? A ne možemo isključiti ni mogućnost da propovjednici i pastiri katkad i danas šute jer im je Bog, kao proroku Ezekielu, oduzeo riječ zbog grijeha onih kojima su poslani.

10.           Dragi ređenici, molite Gospodara žetve da u njegovoj žetvi budete vrijedni i požrtvovni radnici, a ne – ne daj Bože – najamnici, kojima nije stalo ni do žetve ni do stada nego samo do sebe i svojih interesa. Neka vam rad na Božjoj, a ne na svojoj njivi, bude na prvome mjestu. Budite žeteoci koji će skupljati za Boga, a ne za sebe. Budite od onih koji se potpuno, svim svojim silama, zalažu u radu na Božjoj njivi, ne obazirući se na one koji se brinu samo za sebe te pomno paze kako se ne bi umorili, istrošili ili previše izložili. Ili koji, umjesto služenju Božjem narodu, daju prednost raznim svjetovnim poslovima i brigama. Bogu su potrebni neustrašivi propovjednici koji će istinu njegove riječi naviještati i svjedočiti, bilo to zgodno ili nezgodno; potrebni su mu Duhom Svetim nadahnuti učitelji njegova naroda, te pastiri koji će čuvati Božje stado od grabežljivaca i, ne štedeći se, tražiti izgubljenu ovcu. Sve će vam to biti moguće, ako se na Gospodina budete oslanjali i od njega, u svakodnevnoj ustrajnoj molitvi, u razmatranju njegove riječi i u pobožnom slavljenju njegovih otajstava, crpili snagu. „Sve mogu u Onome koji me jača!“ – govorio je sv. Pavao. (Fil 4, 13). Držite se tih riječi u svim iskušenjima, kojih sigurno neće nedostajati. A Marija, Kraljica apostola, neka vam bude pomoćnica i zagovornica. Amen.

Skip to content