Susret mladih Riječke nadbiskupije

Trsat, 22. III. 2016.

(Jer 1/1 4-10; Ps 150; Aleluja: Iv 3, 16;  Lk 10, 1-12)

Draga mladeži, dragi svećenici, katehete i katehistice, dragi animatori!

1.       Ova dvorana podsjeća me na Euharistijski kongres Riječke nadbiskupije koji je ovdje održan prije šest godina. Ovo je slavlje vrhunac ovogodišnjeg Susreta mladih naše nadbiskupije, a obogaćeno je i podjeljivanjem službe akolitata, što ga primaju kandidati za svećenički red. Sada smo pozvani o sebi i svome životu, posebno o svome vjerničkom pozivu, razmišljati u svjetlu Božje riječi koja nam je upravo naviještena. Pozvani smo razmišljati o neizmjernom Božjem milosrđu, koje nam je Otac nebeski iskazao šaljući nam za Spasitelja svoga Jedinorođenoga Sina. Čuli smo riječi iz Ivanova evanđelja: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). Doista, Bog nam nije mogao dati veći dokaz svoje ljubavi! Dirnuti tolikim Božjim milosrđem, nekako se spontano osjećamo potaknuti da ga zajedno sa psalmistom hvalimo, štoviše, da zajedno s njime sve pozivamo neka ga hvale: „Hvalite Boga u Svetištu njegovu, slavite ga u veličanstvu svoda nebeskoga. Hvalite ga zbog silnih djela njegovih, slavite ga zbog beskrajne veličine njegove!“ (Ps 150). Dakako, najbolja hvala nije hvala riječima nego djelima i životom.

2.       Ujedno smo, braćo i sestre, potaknuti sebe i svoj život promatrati preko lika i sudbine proroka Jeremije, koji je bio pozvan u proročku službu u najdramatičnijim trenutcima židovskoga naroda i države. Naime, između 626. i 586. prije Krista Nabukodonozor, kralj babilonski, razorio je Jeruzalem i židovsku državu, a narod odveo u ropstvo. U toj situaciji Bog poziva Jeremiju da potiče narod na obraćenje, tumačeći mu zbog čega ga je ta katastrofa zadesila, naime, zbog nevjernosti savezu s Bogom. Isto mu tako zapovijeda neka poučava narod kako se treba vladati u progonstvu, kako mora čuvati vjeru u Boga i nadu u povratak. Jeremija je bio veoma osjetljiva duša, zbog čega je posebno trpio zbog tragične sudbine svoga naroda. Ipak to nije poljuljalo njegovu vjeru niti oslabilo nadu u Boga. U tom smislu on svima, pa i nama, pokazuje kako se vjera u Boga može sačuvati i onda kada nam se čini da je sve propalo. Takva vjera nije bezrazložna i naivna jer Bog je doista moćniji od svake nesreće i svakoga zla koje nas može zadesiti. On je vjeran i kada smo mi nevjerni, milosrdan i kada ga odbacujemo i preziremo. Upravo nas na to podsjeća Godina milosrđa koju slavimo.

3.       Kako bismo bolje upoznali sebe i Božje naume sa svakim od nas, pripazimo kako Jeremija opisuje svoj poziv: „Dođe mi riječ Gospodnja: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te’“ (Jr 1, 5). Jeremija dakle zna da iza njegova života, kao i iza života svakog čovjeka, stoji Božja ljubav i Božji plan sa svakim čovjekom. I mi tako trebamo gledati na svoj život, jer je i svakog od nas Bog pozvao u život namjenjujući nam točno određenu zadaću na način da neće biti izvršena ako je mi ne izvršimo. U tom smislu svatko je od nas u Božjim očima jedinstven i nenadomjestiv.

4.       Jeremiju je, kako smo čuli, Bog izabrao da bude prorokom svim narodima. Namijenio mu je, dakle, univerzalnu zadaću. Znamo, međutim, da se njegova misija nije ostvarila za njegova života nego tek poslije njegove smrti, kad je njegov utjecaj neprestano rastao. Pokazalo se, naime, da je njegovo inzistiranje na intimnom odnosu duše s Bogom bilo priprava novog, univerzalnog saveza ljudi s Bogom u Isusu Kristu. Nama može biti za utjehu da se Jeremija osjećao nedoraslim za zadaću koju mu je Bog namijenio, stoga je govorio: „Ah, Gospode, gle, dijete sam: ja ne umijem govoriti.“ Ali Bog tu ispriku nije uvažio nego ga je ohrabrio dodirujući njegove usne i govoreći mu: „Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje…“ Molimo i mi Gospodina neka dodirne i naše usne i takne naše srce kako bismo i mi mogli, unatoč našoj slabosti i ograničenosti, hrabro navješćivati riječ Božju u skladu s geslom ovoga susreta: „Budi heroj ulice!“ Primajući sve od Boga, Jeremija je postao uporan i hrabar navjestitelj Božje riječi, snagom koje je zlo zatirao i ništio, a dobro gradio i sadio. Nama je to pouka: Za izvršenje poslanja koje smo od Boga primili nije potrebno da budemo jaki, „odrasli“, jer Bog pritječe u pomoć našoj slabosti, štoviše, on upravo na takve računa. Zbog toga je sv. Pavao napisao: „slabe svijeta izabra Bog da posrami jake,…, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1, 27, 29). Kao Jeremija, i Pavao je molio Boga da odstupi od njega jer se osjećao pred njim slab i nedorastao zadatku koji mu je bio povjeren, ali Bog to nije prihvatio nego mu je odgovorio: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12, 9). I mi molimo Gospodina ne da nas oslobodi od zadaće koju nam je namijenio – biti njegovim hrabrim svjedocima – nego da nam dadne potrebnu milost da je izvršimo!

5.       A današnje nam evanđelje, kako smo čuli, predstavlja izbor i poslanje sedamdeset dvojice učenika koje Isus šalje u svaki grad i svako mjesto kamo je kanio sam doći. Broj sedamdeset dva simboličan je i označava kako su svi Isusovi učenici i učenice, ne samo apostoli, pozvani i poslani pripremati njegov dolazak u srca ljudi, u njihove kuće, gradove i sela. To znači da su među tom sedamdeset dvojicom i naša imena. Svi smo pozvani pripravljati put Gospodinu kako bi mogao doći do svakog čovjeka, posebno do onih s kojima živimo, učimo i radimo. Na to poziva i geslo vašeg susreta: „Budi heroj ulice!“ Kao što je Ivan Krstitelj svojim riječima, ali još više svojim djelima i stilom života, bio Isusov preteča na početku njegova zemaljskog poslanja, tako mu mi trebamo u ovom vremenu i na ovom prostoru, u svojoj „ulici“, kako sugerira geslo ovoga susreta, kao Uskrslomu pripremati put i dolazak k našim suvremenicima. To možemo činiti riječima, ali još bolje djelima, djelima milosrđa, jer djela daju snagu i uvjerljivost onomu što govorimo i ispovijedamo. Naravno, nikada si ne umišljajući da mi ljudima možemo dati Boga. Bog se sam dariva, a mi možemo samo pomoći da ga prime.

6.       Usredotočimo se i na neke detalje u evanđelju o Isusovu poslanju sedamdeset dvojice učenika. Prvo što nam upada u oči jest činjenica da ih Isus šalje dva po dva. Tu praksu prihvatili su prvi Isusovi učenici, tako da su uvijek u misije išli u ekipi ili barem po dvojica, npr. Pavao i Barnaba, Barnaba i Marko, Pavao i Sila itd. To znači da je naviještanje Krista i izgradnja Crkve ekipni posao, zadaća koja je povjerena zajednici, odnosno pojedincu samo u okviru zajednice i njezinim zaduženjem. Sada će bogoslov Marko Gregić od Crkve primiti službu akolita i kasnije će na isti način primiti i svećenički red i poslanje. Uostalom, tako je u zajedništvu sa svojim učenicima, koji su bili prva jezgra Crkve, djelovao i sam Isus: gdje god je dolazio i što god je činio, uvijek su s njime bili njegovi učenici. Time je htio pokazati kako će i kao Uskrsnuli uvijek biti u Crkvi i putem nje djelovati i spašavati. U tom smislu na kraju Matejeva evanđelja obećava učenicima: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20).

7.       Nadalje, upadaju nam u oči Isusove riječi: „Žetva je velika, ali radnika je malo. Molite dakle gospodara da radnike pošalje u žetvu svoju.“ Velika žetva, to je slika svijeta. Ako se klasje ne požanje kad sazrije, ono propada. Tako je u Isusovim očima i svijet zreo za Boga i za Božje kraljevstvo, i propast će ako ne bude radnika, žetelaca. A njih je malo, kaže Isus. Što učiniti da se do njih dođe? Isus osjeća da si njegovi učenici postavljaju to pitanje, pa im odgovara, iako ga nisu izričito pitali: „Molite gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.“ Dakle, za Isusa je jedino rješenje molitva. Zašto molitva? Zato jer spašavanje ljudi nije samo ljudsko djelo. Naprotiv, to je prvenstveno Božje djelo, u kojemu smo mi samo suradnici i sluge. U skladu s time, dok ih šalje, Isus upozorava svoje učenike da ne nose sa sobom „ni kese, ni torbe, ni obuće“, tj. da ne računaju na ljudska sredstva nego da im oslonac bude prvenstveno vjera u Boga i u njegovu riječ. Drugim riječima, Crkva i kršćani mogu imati sva moguća zemaljska sredstva, ali ako nema vjere, ako se ne slijedi primjer Isusov, sve to malo koristi. Zato je nasljedovanje Isusa prva zadaća Crkve, a to znači i svakog njezina člana.

8.       Čuli smo također kako Isus veli: „Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.“ To znači da je opasna stvar naviještati Isusa, svjedočiti za njega, njega slijediti. Crkva je trajno u opasnosti. Isus je to predvidio rekavši: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15, 20). Progonstva mogu biti različita: od ismijavanja i izrugivanja do mučenja i ubijanja. Razdoblja mira i sigurnosti za kršćane su uvijek bila rijetka i kratka. I u naše vrijeme nema dana da netko negdje u svijetu nije zlostavljen ili ubijen zbog kršćanske vjere. Kršćanstvo je bilo i ostalo do dana današnjega najprogonjenija vjera, vjera s nebrojenim mnoštvom mučenika. Jednog od njih, iz prvih vjekova kršćanstva, slavimo i danas. To je sv. Juraj, kojega se u srednjem vijeku počelo prikazivati kao viteza na konju koji svojim kopljem ubija zmaja, simbola đavla i njegovih sila. On je zaštitnik i trsatske župe, koja postoji od davnine. Svjestan u kakvom se položaju kršćani u svijetu nalaze, sv. Pavao nas poziva da budemo spremni za duhovni boj i u tom nam smislu preporučuje: „Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavolovim (…). Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, tj. Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Radi toga i bdijte sa svom ustrajnošću…“ (Ef 6, 11. 14-18).

Draga mladi, upravo vam to da budete Kristovi vojnici koji se mačem istine i dobrote bore protiv zla i grijeha, a za istinu i pravdu, za svijet po Božjoj mjeri, od srca želim i molim. Amen.