Što se događa na našu riječ?

FB_IMG_1462690345111Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.
Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Danas nam Učitelj ponovno govori o važnosti svjedočenja. Isus zna da će umrijeti, uskrsnuti, uzići na Nebo, u nebeski Jeruzalem. Spasitelj u molitvi spominje sve one koji će u njega povjerovati na riječ apostola, na svjedočanstvo Isusovih učenika. Gospodin ističe da upravo po ljubavi kojom Otac ljubi Sina budemo i mi prepoznatljivi kao njegovi učenici s ljubavlju koja je u nama. Imamo se pravo stoga pitati kakve plodove donose naše riječi?

No, gdje je nestala ta ljubav danas u nama? Gdje je nastala ta nužna prepoznatljivost nas kršćana u ovom svijetu palih vrijednosti? Gdje je nestao apostolski žar prvih kršćana i zar nije žalosno da oni koji su trebali druge oduševiti Kristom Isusom sami bivaju umrtvljeni ovim svijetom? Što se to dogodilo u srcima kršćana da danas nemaju snage svjedočiti, moliti, ići za Isusom, biti spremni sve ostaviti, biti spremni na trpljenje, na dijeljenje barem malog dijela žrtve one Spasiteljeve koju je podnio za naše otkupljenje. Na koje ulice će stati sva ta količina bljutave soli koja više nije ni za što, kao što Isus govori, nego da se izbaci van kako bi je drugi gazili nogama? Kojeg li bezumlja, da darove potratimo suludo živeći, rušeći u nama predivne građevine Stvoriteljeve ljepote, a dopuštajući si uzgojiti vonj truleži raspadljivosti.

U prvom čitanju slušamo o Stjepanovom svjedočanstvu vjere. O njegovoj spremnosti davanja vlastita života, radije nego li izdati svoga Učitelja. Stjepan ne samo da gine, već moli za svoje neprijatelje, za one koji mu nepravedno oduzimaju život. No Stjepanova vjernost njega uvodi u nebeski Jeruzalem. Gdje ćemo mi? Imamo se pravo pitati.
Neka nam se Gospodin smiluje.
Svima.

Skip to content