Spasitelj poučava

lk-10-38-42Nedjelja kroz godinu 16. C
Spasitelj poučava – kako se ponašati
Isus Nazarećanin navješćuje Božansku riječ spasenja. Ponaša se i nastupa tijekom cijelog života, objavljujući u različitim okolnosti, da je on istiniti Učitelj spasenja. Već kao dvanaestogodišnjak ne vraća se s drugima u svoj dom, već ostaje u Hramu, u krugu hramskih učitelja, te nastupa kao onaj koji pita, odgovara, ali i poučava. Zaključuje tada svoj nastup nebeskim naukom: »Zar niste znali da mi je biti u Kući Oca mojega.«
Drugom zgodom je potvrdio svojim apostolima: »Vi me nazivate Učiteljem, da to ja jesam«. Svjestan je svoga poslanja i zauzet je da ga prihvate kao Učitelja koji objavljuje istiniti nauk spasenja.

Događaj u kući Marte i Marije ne objavljuje sadržaj Spasiteljeva naučavanja, ali se objavljuje prihvaćanje, prosudba i ponašanje u odnosu na njegov nauk. Marta mu se obraća usred njegova naučavanja.

U Martinom se glasu osjeća prigovor i želja da Isus stane na njezinu stranu, da prigovori njezinoj sestri što joj ne pomaže, da se prilagodi njezinu ponašanju. Spasitelj osjeća ton, ali ne će postupiti po Martinome očekivanju. Ipak, Spasiteljev ton ostaje spasiteljski. Martu prvo prihvaća imenom dva puta. U odgovoru joj doziva u svijest područje njenog ponašanja brineš se »za mnogo«. Na što se odnosi to mnogo? Brine se posluživanjem za Isusa i njegove. Brine se za sestru i njezino ponašanje. Brine se za sebe onim što radi i to uspoređuje sa sestrom. Brine se za Isusa što ne mari da je ostala sama. Traži od Spasitelja da kaže sestri neka joj pomogne. To je mnogo. Njezina je pozornost raspršena na Isusa, na sestru i na sebe samu. Uznemiruje se za mnogo, a jedno je potrebno. Što je to jedno? Ono što je do tada činila. Slušala je Isusa i istodobno činila što je trebala. Slušanje i činjenje je bilo objedinjeno i potrebno.
Odgovorom Marti Spasitelj objavljuje nauk, a objašnjenje nauka nam sustavno donosi i

Katolički katekizam kao društvena načela o pojedincu i zajedništvu:

Što je važnije: zajednica ili pojedinac?
Pred Bogom najprije vrijedi svaki pojedini čovjek kao osoba, a tek potom zajedništvo. Zajednica nikada ne može biti važnija od pojedinca. Ljudi nikada ne smiju postati sredstvo za postizanje nekoga zajedničkog cilja.

Smije li kršćanin biti potpun sebičnjak (individualist)?
Ne, kršćanin nikada ne može biti potpun sebičnjak jer je pojedinac po svojoj naravi upravljen prema zajedništvu. Svaki čovjek ima oca i majku, prima pomoć od drugih i dužan je drugima pomagati te svoje talente razvijati na dobro svih. Budući da je čovjek “slika” Božja, u njemu se na određeni način odražava Bog, koji u sebi nije osamljen, nego je trojstven. Konačno, središnja zapovijed za sve kršćane jest ljubav, po kojoj u dubini pripadamo zajedno i temeljno smo upućeni jedni na druge: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.

Na kojim se načelima izgrađuje društvo?
Svako se društvo izgrađuje na temelju poretka vrjednota, koje se ostvaruju u pravednosti i ljubavi. Ni jedno društvo (zajednica) ne može trajno opstati ako nije utemeljeno na jasno određenim vrjednotama koje se odražavaju u pravednu redu odnosa te u aktivnu vršenju pravednosti. Tako nikada ne smije ljudska osoba postati sredstvo za postizanje cilja društvenih djelovanja. Svako je društvo potrebno trajnoga obraćenja iz nepravednih struktura. Konačno, to postiže samo ljubav, koja je najveća društvena zapovijed. Ona vodi računa o drugima. Ona zahtijeva pravednost. Ona čini mogućim obraćenje iz pogrješnih odnosa.

msgr. Nikola Imbrišak

Skip to content