Spasitelj nagoviješta svoju muku

Nedjelja kroz godinu 20. C
Spasitelj nagoviješta svoju muku – i priprema nas na njeno otajstvo!
Spasiteljeve izjave nama objavljenje iz pročitanog dijela Evanđelja odnose se na događaje za koje se treba pripremiti. Spasiteljevo djelo je sud svijetu ognjem. Njegovo krštenje označava njegovu skoru smrt. Riječ je o uranjanju u sudbinu muke i smrti koja ga čeka u Jeruzalemu, kamo se i uputio. On nama naviješta svoju muku te nas priprema na nju.

Posebno trebamo postati svjesni je li Spasiteljeva muka i smrt bila nepotrebna, uzaludna, promašena ili nešto drugo. Dijelom je bila posljedica izvanjskih tragičnih okolnosti što je Spasitelj bio izdan, ali nam je objavljeno da je bio “predan po odlučenu naumu i promislu Božjemu”. Da bismo mi, djeca grijeha i smrti, imali život, Otac nebeski “njega koji ne okusi grijeha za nas grijehom učini”. Veličina žrtve koju je Bog, Otac, tražio od svojega Sina, odgovara međutim veličini Kristova predanja: “Oče, izbavi me od ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas!” Na obje je strane milosrdna ljubav koja se na najviši način potvrdila na križu.

Da bi nas spasio od smrti, Bog se dao na put spasenja. Odaslao je u naš smrtni svijet “lijek besmrtnosti” – svojega Sina, Isusa Krista. Otac i Sin su nerazdvojni u tome djelu, spremni i puni čežnje da na sebe iz ljubavi do kraja preuzmu ono što je ljudsko. Bog je htio ostvariti potpunu zamjenu da bi nas zauvijek spasio. Htio nam je podariti svoj vječni život kako bismo uživali njegovo nebesko, htio je podnijeti naše umiranje, naš očaj, naše patnje, našu smrt da bude u svemu zajedništvo. Htio nas je ljubiti do kraja, i još više. Kristova je smrt volja Očeva, ali nije njegova posljednja riječ. Otkada je Krist za nas umro, možemo mijenjati svoju smrt za njegov život. Spasiteljeva muka i smrt nije uzaludna onome tko je voljan uroniti svoje umiranje u njegov vječni život.

Zašto i mi u svojemu životu trebamo prihvatiti patnju i tako, “uzevši na sebe svoj križ”, slijediti Isusa? Kršćanin ne treba tražiti trpljenje, ali tamo gdje je suočen s neizbježnom patnjom, ona za njega može dobiti smisao ako svoje patnje pridruži Kristovim patnjama kako svjedoči apostol: “Krist je trpio za nas i ostavio nam primjer da idemo stopama njegovim” – i zove nas: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom”. Kršćani, po Spasitelju imamo poslanje ublažiti patnju u svijetu. U vjeri možemo vlastitu patnju prihvatiti, a tuđu patnju dijeliti. Na taj se način ljudska patnja sjedinjuje s otkupiteljskim patnjama Kristovim i tako postaje dijelom božanske snage koja svijet preobražava na bolje. (KKC) Spasiteljeva smrt na križu nije promašaj jer je i danas spomen-čin predanja njegova tijela i kršćansko slavljenje njegova života po uskrsnuću u svakoj svetoj misi.

O ovome Radosna vijest glasi (Lk 12,32-48):
Reče Isus svojim učenicima: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!”
“Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.”

msgr. Nikola Imbrišak