Prigodna riječ na sv. misi prigodom pogreba dr. Zlatka Tomašića
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Župna crkva na Kozali, 3. XI. 2016.

Čit. Mudr 4, 7-15; Lk 24, 13-26

Poštovani!

Okupili smo se na sv. misu i na ispraćaj dr. Zlatka Tomašića povodom njegova prelaska iz zemaljske u nebesku domovinu. Kao svaki vjernik, pokojni Zlatko je također imao dvije domovine, zemaljsku i nebesku, koje je svim srcem i bićem jednako ljubio. Pripadao je i dvama narodima: hrvatskom po tjelesnom rođenju na ovaj zemaljski život, koji se iznenada prekinuo u noći od subote na nedjelju, i Kristovu narodu okupljenom iz svih plemena i jezika u Crkvu, u koju je pokojni Zlatko bio ucijepljen po krštenju kojim se čovjek duhovno rađa na ovi život u Kristu. I jednu i drugu pripadnost on je živio časno i cjelovito, riječju i životom, djelom i istinom. Tu pripadnost nisu mogle uzdrmati nikakve protivštine, štoviše, one su mu bile poticaj i izazov da ju još bolje potvrdi i dokaže. Sve što je pritom podnosio i trpio – a mnogo je podnio i pretrpio -, podnosio je predano i s ljubavlju, poput sv. Pavla koji je vjerničkoj zajednici u gradu Kolosu napisao:  „Radujem se sada dok trpim za vas i u svome tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovu, za Crkvu“ (Kol 1, 24). Poput sv. Pavla i pokojni je Zlatko u svom tijelu i u svojoj duši trpio za spas svog naroda i Crkve kojoj je pripadao. Zbog toga se i zemaljska domovina i Crkva, njegova duhovna domovina, ponose ovim svojim vjernim sinom i zahvaljuju Bogu za njegov život, rad, poštenje i žrtvu.

Ali dok Bogu zahvaljujemo, ne možemo a da se ne zapitamo: „Zašto si nam ga, Bože, uzeo u najzrelijoj dobi, kad je svojim znanjem i iskustvom mogao još toliko dobra učiniti?“ To si pitanje čovjek vjernik ne postavlja od jučer. Ono je staro koliko i čovjek, a Bog nam na njega odgovara na usta drevnog biblijskog mudraca koji, kako smo čuli, kaže da čovjeka ne čine velikim ni dug život ni uspjesi, nego ispunjenje i ostvarenje Božje volje. A upravo se oko toga pokojni Zlatko neumorno i dosljedno trudio u svom osobnom i profesionalnom životu, u ratu i miru, te je tako ispunio svoje zemaljsko poslanje. Stoga na njega možemo primijeniti riječi biblijskog mudraca: „Duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Već razboritost – to su sjedine ljudske, i krepostan život – zrela starost. I jer je ugađao Bogu, On ga je zavolio i k sebi uzeo“ (Mudr 4, 7 -10).

Ipak to ne uklanja posve našu zbunjenost, kao što ni zbunjenost dvojice Isusovih učenika, nakon njegove smrti na križu, nisu uklonile riječi žena koje su tvrdile da su našle Isusov grob prazan i da su im anđeli rekli da je on živ. Niti riječi žena, niti svjedočanstvo njihovih sudrugova koji su provjerili to što su žene rekle i uvjerili se da su govorile istinu, ništa od toga, prema riječima današnjeg evanđelja, onu dvojcu na putu iz Jeruzalema u Emaus nije moglo razuvjeriti i utješiti. To je uspjelo tek Isusu koji im se na njihovu putu kao neznanac pridružio, pitao ih zašto su žalosni i objasnio im da se sve upravo tako trebalo dogoditi, te se, tako razgovarajući i hodajući s njima, odazvao i njihovu pozivu da uđe u njihovu kuću i večera s njima. I dok su večerali, njima su se otvorile oči i oni su prepoznali da je neznanac koji ih je pratio bio sam Isus. Ta spoznaja vratila im je nadu i osposobila ih za novi početak usred noći.

Draga tugujuća obitelji i svi prijatelji pokojnog Zlatka, u ovom trenutku boli želim i molim da i Vama u Vašoj tuzi Isus bude pratilac i tješitelj, te da i Vas, kao dvojicu učenika iz današnjeg evanđelja, usred tame koja ispunja vaše srce zbog gubitka najdraže osobe, učini sposobnim za novi početak. A posebno da Vas učvrsti u nadi u novi susret s Vašim dragim sinom, suprugom, ocem, kolegom, suborcem i prijateljem u vječnoj domovini. Mi kršćani naime vjerujemo da smrt nije nepovratan rastanak, nego da je slična odlasku drage osobe na neko vrijeme, nakon čega slijedi novi sastanak, u novom životu u kojemu više neće biti ni boli, ni suza ni rastanaka. Krist nam to obećava i želi da mu vjerujemo. Amen.

Skip to content