Predstavljen život i djelo vjerskog pisca Šime Starčevića

Kulturna tribina pod nazivom „Jezikoslovac i vjerski pisac:Šime Starčević (od 1784.do 1859.) održana je u utorak 7.lipnja u Velikoj dvorani Nadbiskupskog ordinarijata u Rijeci. Na tribini su sudjelovali gospićko-senjski biskup u miru dr. sc. Mile Bogović, prof. dr. sc. Darko Gašparović, prof. dr. sc. Diana Stolac i doc. dr. sc. Vesna Grahovac-Pražić. Organizator događanja bila je Teologija u Rijeci, a koordinatorica tribine dr.sc.Mirjana Pinezić.

Šime Starčević rođen je u selu Klanac,18. travnja 1784. , a preminuo je u Karlobagu, 14. svibnja 1859. Bio je hrvatski svećenik i borac za hrvatski jezik te veliki poznavatelj stranih jezika svog vremena:latinskog, francuskog, talijanskog i njemačkog ,a razumio je i sve slavenske jezike.Prvu gramatiku hrvatskoga jezika napisanu na hrvatskom jeziku pod nazivom  „ Nova ricsoslovica ilircska“ i „Nova ricsoslovica ilircsko-franceska“  napisao je 1812., za potrebe francuske vojske. „Šime Starčević je imao intrigantan život i posthumnu sudbinu. Knjiga “Šime Starčević – od riči do ričoslovja” autorica prof.dr.sc. Diane Stolac i doc.dr.sc. Vesne Grahovac-Pražić je visokostručna knjiga u lingvističkoj struci, a zapravo nam daje uvid u cjelovitost čovjeka kakav je bio Šime Starčević i to od njegovih dviju Ricsoslovica (Ričoslovje) iz 1812.godine koje su objavljene u Trstu i koje su predstavljale temelj novog hrvatskog jezikoslovlja. Knjiga također daje uvid u rukopise iz Starčevićeve ostavštine koje ima jako puno i koja je dugo vremena bila nepoznanica te joj predstoje daljnja istraživanja. U knjizi imamo i prikaz Šime Stračevića kao vjerskoga pisca, koji je sebe smatrao prvenstveno svećenikom koji je bio posvećen duhovnom pozivu , a široj javnosti bio je poznat kao stric Ante Starčevića“, zaključio je prof.dr.sc. Darko Gašparović.

O duhovnom profilu Šime Starčevića govorio je gospićko-senjski biskup u miru dr. sc. Mile Bogović naglasivši:“Šime Starčević je krenuo iz Like u Zagreb, zatim u Graz , a pritom je učio njemački i francuski te mnoge druge jezike. On je odlazio ali nikada nije zaboravio kraj iz kojega je krenuo i to je zapravo najveća mudrost.Sve ono što je naučio u Hrvatskoj to je kasnije nadogradio u stranome svijetu kako bi mogao pomoći svome narodu.Šime je uvijek djelovao sa periferije,a vlast ga nije zanimala.Najviše je ostao zapamćen kao jezikoslovac, ali on je u svoje vrijme bio i pastoralac i teolog koji se služio ljudskom riječi kako bi ljudima prenio Božju poruku “,istaknuo je dr.sc.Mile Bogović.

U nastavku tribine uslijedilo je izlaganje prof.dr.sc. Diane Stolac, red.prof. Odsjeka za Kroatistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. „Prva je bila objavljena francuska gramatika koja još nije doživjela svoj pretisak ali će se u neko dogledno vrijeme i to dogoditi budući da je francuska gramatika bila izuzetno važna činjenica u povijesti hrvatske gramatikologije. Gramatika hrvatskoga jezika je malena ali žestoka zato jer je to bila prva hrvatska gramatika pisana hrvatskim jezikom koja hrvatski jezik nije uspoređivala s drugim jezicima.U toj gramatici osim opisa četveroakcenatnoga sustava Starčević je ponudio novoštokavski jer je to bila osnova na kojoj je kasnije nastao književni jezik iako njegova gramatika nije gramatika kakvom se mi danas služimo“ istaknula je prof.dr.sc. Stolac.

U Isusovačkom arhivu u Zagrebu nađeni su izvrsni tekstovi pisani rukom , od kojih se za većinu predpostavlja da pripadaju Šimi Starčeviću. „Među pronađenim rukopisima je još jedna gramatika koja je vjerojatno nastala između dviju gramatika, a kroz nju se dobija uvid u rad Šime Starčevića između 1812.godine kada je objavio dvije gramatike pa sve do kraja života kada je objavio Ričoslovje“, zaključila je prof.dr.sc. Stolac. U nastavku tribine uslijedilo je izlaganje doc.dr.sc.Vesna Grahovac Pražić,pročelnice Odjela za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilišta u Zadru. “Šime Starčević je bio svestrani intelektualac, jezikoslovac,povjesničar,pisac vjerske literature, pisac udžbenika za vjerski odgoj koji je obilježio svoje vrijeme. Također je bio i oštar polemičar u zadarskim časopisima Zori dalmatinskoj i Glasniku dalmatinskom gdje je bio i prevoditelj.Najveći dio njegovih polemika bio je okrenuto prema ilirskom preporodu odnosno prema grafijskim reformama prije svega protiv dijakritičkih znakova (č,ć,ž,š) koje je nazivao „rogatim pravopisom“. Najranije godine njegovog svaralačkog rada bile su posvećene jeziku i brizi za hrvatski jezik.Cijeli se život zalagao da temelji standardnog jezika budu štokavska ikavica kojom je i pisao ali je zbog toga malo i objavljivao jer nije dopuštao da se njegova djela tiskaju drugim slovopisom osim slovopisom bez dijakritičkih znakova. Objavio je i niz katoličkih priručnika u kojima je preradio poznatu europsku literaturu.

Najpoznatije njegovo djelo su „Homelie“ .To su 55 homilija s kojima je dao prilog hrvatskoj homiletici jer je u tim homilijama on slijedio prosvjetiteljski pogled na homilije iako su europske homilije već išle u drugome smjeru.On je želio prije svega poučiti , želio je biti pragmatičan i u svoje homilije koje je preuzimao i prerađivao unio je puno svojega zapravo pokazujući literalni i kreativni rad.Iako su procesi standardizacije otišli u drugome smjeru, prije nego što je pustio tiskati homilije naveo je opasku u kojoj je rekao da je pristao na pravopis jer je u njemu pobjedio duhovnik ali da nije pristao na promjenu jezika.

Zrele godine njegovog stvaralaštva bile su posvećene literaturi za vjerski odgoj odraslih i propovjedničkoj literaturi.On je odgajao čitateljsku publiku i čitatelje.U to je vrijeme bilo malo tiskanih knjiga, a jedini dodir sa tiskom malobrojnih čitatelja bilo je usmeno stvaralaštvo, a prvi doticaj sa tim pisanim bile su biblijske i propovjedničke knjige. Kasne godine njegova stvaralaštva kako je ispostavljeno u rukopisnoj građi bile su posvećene  udžbeničkoj literaturi gdje je pronađeno  700 stranica rukopisa različitih priručnika i udžbenika za vjerski odgoj i obrazovanje odraslih u pučkim učionicama. Šime Starčević je bio svjestan činjenice da je za širenje vjere i provođenje vjerskog odgoja najprije bilo potrebno naučiti čitati i pisati . On je poučavao vjeri , a poučavajući o vjeri poučavao je i kako se treba ponašati , kako se odnositi u obitelji , kako se odnositi prema društvu , te kako se odnositi prema vlasti tj. kako biti pravi domoljub. Stračević je iskreno i snažno vjerovao u potrebu prosvjećenja puka , u jezikoslovno obrazovanje u nacionalnom i povijesnom kontekstu , kulturološkom te posebno vjerskom, a očito je vjerovao i u prožetost svega toga“zaključila je doc.dr.sc.Vesna Grahovac Pražić. Iz svih izlaganja uglednih profesora na ovoj tribini neosporna je činjenica da je Šime Starčević svojim životom i radom imao veliku i presudna važnost u Hrvatskoj povijesti ponajprije za vjeru i jezikoslovlje ali i za svekoliku kulturu hrvatskoga naroda. (M.K.)