Oproštaj od Maksa Peča

Preminuo je Maks Peč, suradnik i prijatelj riječkih nadbiskupa, živuća povijest Rijeke i legenda grada na Rječini, graditelj, sportaš, fotograf i novinar. Sve nabrojeno već dovoljno govori o kakvoj je osobi riječ. Na dan kad je umro u svom stanu na Sušaku, 13. siječnja navečer, proslavio je svoj 102. rođendan. Toga dana pohodili su ga nadbiskup Ivan Devčić i najbliži prijatelji, razrezali s njim tortu i popili šampanjac, a on sam još je i zapalio cigaretu.
Na skromnom pogrebu 15. siječnja na groblju Kozala, koji po njegovoj želji nije bio javno najavljen, okupio se tek manji broj njegovih najbližih među kojima je bio i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel koji mu je na taj način zahvalio u ime grada u kojem je proveo više od 100 godina. Obred ukopa u obiteljsku grobnicu i misu zadušnicu predvodio je nadbiskup Devčić. „Gospodin Maks Peč, svojim je cjelokupnim životnim opusom u trajanju dugom cijelo jedno stoljeće, svjedočio postojanu predanost svojoj graditeljskoj struci i posvećenost nebrojenim drugim zanimanjima, veliku radišnost i ustrajno zalaganje jedne skromne i poštene osobe koja je uvijek bila prisutna, a nikad istaknuta. Najčešće kao radoznali promatrač, a često i kao aktivni sudionik društvenih događanja time je postao vjerodostojan i nezaobilazan svjedok svog vremena“, rekao je nadbiskup na ukopu.
„Bio je čovjek visokih moralnih kvaliteta, izuzetne etičnosti i tople ljudske plemenitosti. Za njega se može reći da je bio čovjek dugog pamćenja i bistrog uma, zanimljiv sugovornik, osoba raznovrsnih interesa i velikog znanja koje je nesebično prenosio drugima. Uspješno je s mnogima surađivao jer je prvenstveno gledao ne na svjetonazorska opredjeljenja ljudi nego na njihovu ljudskost i stručnost. Teško mu je bilo prihvatiti aljkavost, površnost, nesavjesnost i svakojaku neurednost. Strane su mu i odbojne bile i ostale bahatost i umišljenost, a drage skromnost, radinost i poštenje“, podsjetio je nadbiskup prisjetivši se i proslave 102. rođendana kada je čestitare ispratio zahvalivši im što su ga posjetili. Nekoliko sati kasnije preminuo je.
Prijateljstvo pokojnika s nadbiskupom Devčićem proteže se desetljećima i datira iz vremena kad su obojica bili vjerni suradnici nadbiskupijskog mjesečnika Zvona. Maks Peč jedan je od pionira Zvona i uvijek se s radošću prisjećao ovog nadbiskupijskog mjesečnika i vremena kada je, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, s nadbiskupom Devčićem i prvim urednicima Zvona pok. mons. Josipom Šojatom i pok. mons. Antonom Sironićem sudjelovao u stvaranju lista, tada jedinstvenog ne samo za područje Riječke metropolije nego i u Hrvatskoj. Do navršene stote godine redovito je pisao i objavljivao svoje retke u Zvonima u rubrici „Iz prošlosti Rijeke.
Maks Peč je kao vjernik, ali i građevinar po struci, surađivao i s prijašnjim nadbiskupima, Josipom Pavlišićem i Antunom Tamarutom. Uspomene „živuće povijesti Rijeke“, kako ga je nazivao nadbiskup Devčić, sežu daleko u prošlost u vrijeme između dva svjetska rata, talijanske okupacije te izgradnje Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Kao građevinar svojim se djelovanjem nakon Drugog svjetskog rata upisao u povijest Rijeke obnavljajući porušeno. Postavljen je za šefa saobraćajne sekcije vojne uprave grada i projektirao mostove od Rijeke do Trsta.
Od brojnih medalji, odličja i diplomi koje krase njegovu vitrinu, Maks je uvijek isticao priznanje bl. pape Ivana Pavla II. „Pro Ecclesia et Pontifice“, najveće priznanje koje vjernik laik u Crkvi može dobiti. Uz Spomenicu Domovinskoga rata tu je i Medalja zahvalnosti sv. Vida koju dodjeljuje riječki nadbiskup te priznanja za zasluge u izgradnji Tunela Učka, obnovu riječkog sporta nakon rata, suradnju u Zvonima, jubilarne medalje i plakete Plivačkoga kluba Primorje, plaketa i sat Grada Rijeke za obnovu porušene luke i obale te gradnju porušenih mostova od Rijeke do Trsta. Svoje fotografije, za koje je dobivao brojne nagrade, ostavio je Muzeju grada Rijeke.