Misa za kraj školske i akademske godine 2015./2016.

Katedrala, 8. VI. 2016.

Čit.: 1 Kor 12, 31; 13, 1-13; Lk 19. 25-37.

Draga akademska i školska zajednico!

  1. Od poznatog rimskog filozofa Seneke potječe izreka: „Non scholae, sed vitae discimus (Ne učimo za školu, nego za život). Dragi učenici i studenti, nadam se da ste tijekom ove školske i akademske godine slijedili ovu mudru izreku, i da ste, prema tome, sve što ste čitali, slušali i učili, to smatrali pripremom za život. Uvjeren sam također da su vas i vaši poštovani učitelji i profesori s istom nakanom poučavali u raznim disciplinama koje su predviđene školskim i studijskim planom i programom. Pripremiti se za život i pomoći da se za to pripremi ili pripreme, to je glavna dužnost svakog mladog čovjeka i svih kojima je povjereno poučavanje i odgajanje mladih naraštaja. Učenicima i studentima da se pripremaju, a učiteljima, profesorima i odgojiteljima da im pomažu u tome. A uspjeh u tome ovisi u znatnoj mjeri o međusobnoj suradnji. To znači da će učenici i studenti teško ostvariti svoj cilj bez učitelja, a ovi im pak toliko nogu pomoći koliko su oni spremni na suradnju. Zato je kraj školske i akademske godine prigoda da se svaki ispita koliko je tijekom protekle godine radio na sebi, kako je iskoristio pružene mogućnosti za sazrijevanje i rast, za životnu pripremu, i koliko ste se vi, kojima su mladi povjereni, trsili da im pomognete.
  2. Pritom se nužno postavlja pitanje: Pripremiti se za kakav život? Naime, postoje različita shvaćanja života. Tako za nekoga pripremiti se za život može značiti osposobljavanje kako svaku prigodu iskoristiti što bolje za sebe, ne obazirući se previše na druge i na zajedničko dobro. Takav će svoje ponašanje opravdati parolama: Svatko se treba brinuti za sebe; sam si je kriv što nije uspio ili što je upao u probleme; ne mogu se brinuti za cijeli svijet, itd. Tako su npr. razmišljali oni koji su prošli pokraj izranjenog čovjeka koji je ležao uz cestu između Jeruzalema i Jerihona, a o čemu nam govori današnje evanđelje. Zanimljivo je da je tu zgodu ispričao sam Isus odgovarajući na pitanje: Tko je moj bližnji?, što mu ga je postavio neki učitelj židovsko zakona. Ako pomnije razmotrimo Isusov odgovor, vidimo da Isus izokreće pitanje na način da se svatko prije svega treba pitati: Kome sam ja bližnji? Ujedno Isus odmah pokazuje tko nije bližnji čovjeku koji je bespomoćno ležao na putu. To su ona dvojica, tj. židovski svećenik i levit, koji su bespomoćnog čovjeka vidjeli i zaobišli, ne zaustavivši se i ne pomogavši mu.
  3. Doista, netko može svoje pripremanje za život shvatiti na način ove dvojice koja se ničim, pa ni naravnom ljudskom solidarnošću koja nas gotovo spontano potiče na pomaganje čovjeku u nevolji, nisu dala omesti u slijeđenju i ostvarivanju svojih ciljeva. Ako svoje učenje i studiranje shvaćamo samo kao sredstvo kako postići svoje individualne ciljeve, bez obzira jesu li i koliko oni usklađeni s dobrom drugih osoba i cijele zajednice, mi shvaćamo život poput ove dvojice o kojima govori današnje evanđelje. Posljedica je takvog shvaćanja egoističko ponašanje, koje se ne zaustavlja ni pred čime na putu ostvarenja osobnih ili grupnih ciljeva. Životna maksima takvih ljudi glasi: Cilj opravdava sredstvo! Takvi se odista koriste svakim sredstvom kako bi postigli svoj cilj. Njima ne pada na pamet pitati se kome bi oni mogli ili trebali biti bližnji. Oni žive u uvjerenju da se samo njima treba biti bližnji, da samo njima treba pomagati i služiti.
  4. Potpuno oprečno shvaćanje života susrećemo kod trećeg lika u Isusovoj priči. To je lik Samaritanca, poganina u očima vjernih Židova. Dok najviši predstavnici njihove vjere prolaze pokraj opljačkanog i izranjenog čovjeka ne zaustavljajući se, ovaj se poganin ne samo zaustavlja nego mu, dirnut njegovim stanjem, pere i povija rane te ga sam na svom živinčetu vodi u bolnicu (gostinjac, tj. hospicij), plaća što je potrebno za njegov smještaj i njegu, govoreći gostioničaru, tj. vlasniku tog hospicija, da će mu na povratku, isplatiti ako što više potroši. Dok su prva dvojica smatrali da tom izranjenom i opljačkanom čovjeku ne treba pomoći, jer on nije njihove vjere ili nacije, tj. nije njihov bližnji, ovaj treći, Samaritanac, pomaže ne pitajući se je li mu on bližnji po krvi ili vjeri. Da se zauzme njemu je dosta to da je pred njim čovjek koji je u nevolji, kojemu treba pokazati blizinu, biti mu bližnji, s njime se solidarizirati. Dragi mladi, isparavano se pripremati za život, učiti za život, a ne za školu, znači upravo učiti kako biti bližnji svakom čovjeku, a posebno onom u nevolji. Škola je mjesto ne samo gdje se stječu nova znanja i umijeća nego i gdje se odgaja za ispravno, nesebično, nikakvim predrasudama ograničavano ili usmjeravano, služenje onim što smo stekli, zapravo svime što jesmo i posjedujemo.
  5. Zbog toga nas sv. Pavao u današnjem čitanju iz njegove Prve poslanice Korinćanima poziva neka čeznemo za višim darima. A što pod time podrazumijeva saznajemo iz njegova naputka kako se može doći do tih viših darova. Prema njemu, najizvrsniji put do toga je ljubav, ne erotska ljubav, koja zatvara čovjeka u sebe samoga, nego ljubav sebedarna, koja se u Sv. pismu naziva agape, a na najsavršeniji je način ostvarena u Isusu Kristu koji je samog sebe predao za nas. Svaki čovjek koji tako ljubi, participira na toj Kristovoj ljubavi, kojom nas Bog, naš nebeski Otac, bezuvjetno ljubi. Takvu ljubav susrećemo u Samaritancu iz današnjeg evanđelja. Ako vidimo koliko je danas u svijetu, i u pojedincima i u cijelim društvenim skupinama i narodima, sebične ljubavi, ljubavi koja nas čini da ne vidimo potrebe drugoga, jer smo samo zaokupljeni sobom, Samaritanac sa svojom nesebičnom, sebedarnom ljubavlju, izgleda doista kao stranac u ovom svijetu. Zato tumači Sv. pisma u tom Samaritancu prepoznaju samog Isusa koji je, u usporedbi s ponašanjem ljudi ovoga svijeta, doista stranac, doista netko tko je ovamo došao od nekud drugda.
  6. Vratimo li se sv. Pavlu i njegovu Hvalospjevu ljubavi, primijetit ćemo kako se on pohvalno izražava o različitim darovima, kao što su poznavanje jezika, različita znanja i spoznaje, viđenja i prorokovanja, vjera i nada, imetak i tome slično, ali smatra da sve to malo vrijedi ako nemamo velikodušne i dobrostive ljubavi, koja ne zavidi, ne hvasta se, ne raduje se nepravdi, a raduje pravdi, koja ne traži svoje, ne pamti zlo, koja nije ohola, koja oprašta itd. Ako nema takve ljubavi u srcu, čovjek je u Pavlovim očima ništa, makar znao sve tajne svijeta i imao vjeru da brda premješta, čak i ako bi razdao sav svoj imetak i sebe samog žrtvovao. Zašto? Zato jer je sve, osim ljubavi, prolazno. U tom smislu, Pavao u pjesničkom zanosu kliče: „Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će“ (1 Kor 13, 8). Čak će, na kraju vremena, vjera i nada postati suvišne, ali ljubav će i tada, u onome svijetu, u Božjem kraljevstvu, ostati, jer bez nje ništa ne postoji. Zato, želimo li ući vječni Božji svijet i u njemu vječno živjeti, trudimo se ovdje i sada, po uzoru na evanđeoskog Samaritanca, svakom čovjeku, a posebno onom u potrebi, biti bližnji. Učimo i spremajmo se za takav život ovdje, kako bismo postali dostojnima vječnog života u Bogu. Amen.
Skip to content