Marija – putokaz sigurne nade i utjehe

Velika Gospa, Trsat 15. kolovoza 2016.

Draga braćo i sestre!

1.     Prvog. studenoga 1950. papa Pio XII. svečano je proglasio da je „uznesenje privilegij kojim je na kraju svog zemaljskog života u svojoj duši i u svom tijelu proslavljena Bezgrešna Majka Božja, bez čekanja uskrsnuća na kraju vremena“. Time je s najvišeg mjesta u Crkvi potvrđena neprekidna vjera kršćanskog puka da je Marija na kraju svog zemaljskog života bila dušom i tijelom uznesena na nebo. Ta je vjera već od petog stoljeća našla i liturgijski izraz kako u istočnoj tako i zapadnoj Crkvi. Crkva je dakle trajno vjerovala da je Marija, s obzirom na početak i na kraj svog zemaljskog života, bila izuzetak u odnosu na nas ostale smrtnike. To se dogodilo jer ju je Bog izabrao za Majku svoga Jedinorođenoga Sina, zbog čega je već kod njezina začeća na nju unaprijed primijenio spasonosne plodove muke, smrti i uskrsnuća onoga kojeg će roditi. Zbog toga je ona i tijekom cijelog svog života bila „milosti puna“ te je kao takva, kad je stigla na kraj svoga zemaljskog puta, odmah bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. To znači da je Marija, jer je prihvatila biti Isusovom majkom, postala prvom koju je On spasio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. U tom smislu njezino je uznesenje na nebo prvi plod njegova uskrsnuća od mrtvih.

2.     Zbog toga nam je Marija, kako Crkva kliče u predslovlju mise današnje svetkovine, „putokaz sigurne nade i utjehe“. Dakako, ona je to samo po Kristu, svome Sinu, koji je uskrsnuo „kao prvina usnulih“ (1 Kor 15, 20). Naime, da on nije uskrsnuo, ne bi bilo ni Marijina uznesenja, niti bi nam ona mogla biti „putokaz sigurne nade i utjehe“. On je htio i učinio da njegova Majka dušom i tijelom bude s njime, da uđe u zajedništvo Presvetog Trojstva, u koje je on uskrsnućem ušao u svojem ljudskom tijelu. Pritom, braćo i sestre, postoji čudesna uzajamnost između Isusa i njegove presvete Majke. Naime, Marija je svojim prihvaćanjem Božjeg poziva omogućila da se on u njezinoj utrobi utjelovi, da uzme naše ljudsko tijelo i postane jedan od nas, a on je nju za uzvrat na kraju njezina zemaljskog života uzeo ne samo s dušom nego i s tijelom u svoju nebesku slavu, u zajedništvo trojstvenog božanskog života. Tu uzajamnost između Majke i Sina carigradski patrijarh sv. German prikazao je stavljajući Isusu u usta sljedeće riječi: „Povjeri mi svoje tijelo; i ja sam tvojoj utrobi dao na čuvanje svoje božanstvo. Smrt neće imati ništa čime bi nad tobom likovala, jer si ti u svojoj utrobi nosila Život. Bila si ona koja si me prihvatila. Nema stvari, nema magle koja će te odnijeti u tamu.“ (Hom. In Asumpt., n. 1824-1826).

3.     Draga braćo i sestre, uznesenjem na nebo na Mariji se ostvarilo ono što nam je u Kristovu uskrsnuću obznanjeno kao konačni Božji plan s čovjekom, koji će se u potpunosti ostvariti u ‘posljednjim vremenima’. A taj plan je vječni život ne samo čovjekove duše, što nazivamo besmrtnošću, nego i njegova tijela, koje će Božjom silom biti uskrišeno i preobraženo. Ta ‘posljednja vremena’ počela su Kristovim uskrsnućem od mrtvih, a dovršit će se njegovim drugim dolaskom. Zato se u misi današnje svetkovine svečano proglašava Pavlov naviještaj Isusovo uskrsnuća: „Braćo! Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih /…/ U Kristu će biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku…“ (1 Kor 15, 20. 26).

To znači da kršćanin živi između prvog i drugog Kristova dolaska, odnosno između ‘već i još ne’, kako teolozi vole reći. Zbog toga ‘posljednja vremena’ ne označavaju samo kraj nego i cilj koji već sada usmjerava čitav naš život i čitavu povijest svijeta. U tom smislu Isusovo uskrsnuće nije samo „kraj ovog svijeta“ nego njegov „najdublji temelj“, koji sve nosi i pokreće. Ono je objava najdublje tajne koju Bog ima sa svojim stvorenjem. A Marijino je uznesenje, nakon Isusova uskrsnuća, najsnažnija potvrda da Bog misli ozbiljno, da doista već sada, a ne u nekoj dalekoj budućnosti, ostvaruje ono što je obećao i navijestio.

4.     Možemo se, braćo i sestre, pitati, zašto Marija nije uznesena na nebo samo dušom, zašto je trebalo biti uzneseno i njezino tijelo u nebesku slavu? Mnogi koji su razmišljali o čovjekovoj sudbini poslije smrti zaključili su ili da je smrt njegov potpuni kraj ili da poslije smrti nastavlja živjeti samo kao duša, dakle bez tijela. Kršćanstvo pak inzistira na tome da čovjek poslije smrti nastavlja živjeti ne samo kao duša nego i kao tijelo. Isus je to potvrdio svojim uskrsnućem od mrtvih, objavivši se svojim učenicima u tijelu koje je prije smrti posjedovao, ali sada u preobraženom obliku. U skladu s time, Crkva vjeruje da je i Marija uznesena na nebo dušom i tijelom. Zašto nije dosta da je nastavila živjeti samo njezina duša? Zašto je potrebno da čovjekovo tijelo vječno traje? Sv. Ivan Pavao II. na to dogovara tvrdeći da je tijelo sakrament, tj. vidljivi znak čitave osobe, da se posredstvom tijela uspostavlja svaki odnos s ljudima i sa stvarima, da bez tijela nije moguć ni čin ljubavi, kao i to da je put tijela put na kojem se osoba postupno odgaja za potpunu predanost drugoj osobi i konačno samom Bogu. Zbog toga je potrebno da čovjek poslije smrti egzistira ne samo kao duša nego i kao tijelo, tj. kao nerazdvojivo jedinstvo duha i tijela. To da je takav život poslije smrti doista Božji naum s čovjekom, potvrđuju upravo Isusovo uskrsnuće od mrtvih i Marijino uznesenje dušom i tijelom i u nebo.

5.     Braćo i sestre, čuli smo također riječi iz Knjige Otkrivenja: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolovima i mukama rađanja“ (Ot 12, 1-2). Znamenje uskrsnuća, znamenje Božje pobjede nad Zmajem, Božjim neprijateljem, to je upravo Marija na nebo uznesena. S njom smo svi mi na neki način već vraćeni i uzdignuti k Bogu, nakon što smo zahvaljujući Evi svi od njega otpali. Marijino „neka mi bude po riječi tvojoj“ izbrisalo je posljedice Evinog odbacivanja Božje volje. Zato Crkva u Mariji gleda „početak boljega svijeta“. Dakako, mučno je to rađanje novoga, bolna je ta obnova, bolna poput porođajnih trudova. Novi svijet, kojemu je Marija znamenje i početak, ne nastaje bez borbe, bez protivljenja, bez trpljenja i žrtve, jer se Božjem naumu spasenja neprestano protive sile zla. Zmaj, simbol Bogu protivnih sila, stalno pokušava Ženi oteti Dijete i proždrijeti ga, Dijete koje je sam njezin Sin, ali i svi koji su u njega povjerovali, tj. zajednica njegovih učenika, Crkva kojoj je Marija također Majka. Oni koji su Isusa osudili i razapeli, nikad nisu prestali progoniti i njegove učenike. Na to je sam Isus upozorio rekavši im: „Ako su mene progonili, i vas će progoniti…“ (Iv 15, 18). Ali on ih je također osokolio riječima: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet“ (Iv16, 33).

6.     Za sve što joj je Bog učinio, Marija je, kako smo čuli, odgovorila svojim Veliča: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer, velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo!“ (Lk 1, 46- 49). Time Marija i nas poziva da poput nje budemo Bogu trajno zahvalni za bezbrojna dobročinstva kojima nas ne prestaje obdarivati. A najveće od njih upravo je ono za koje mu i ona zahvaljuje: dar vječnog spasenja po Isusu Kristu, Sinu Božjemu, začetom u njezinu krilu po Duhu Svetom. Svojim „Veliča“ Marija izražava zahvalnost Bogu za sve što joj se dogodilo, ne pripisujući ništa sebi, nego priznajući da je sve u njezinu životu njegova milost. „Službenica Gospodnja“, to je jedino što želi biti! Nema dakle kod nje nikakva znaka umišljenosti ili oholosti. Ona zna da je sve primila, da je sve što jest ili ima čisti dar za koji može Bogu uzvratiti samo zahvalnošću i potpunom predanošću u njegove očinske ruke. Otud izvire njezin odgovor na Božji poziv upućen joj po anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi“ (Lk 1, 38). To je odgovor Marijine vjere, kojom se cijelim svojim biće stavila Gospodinu na raspolaganje, što kod Elizabete izaziva udivljenje i usklik: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina“(Lk 1, 45).

7.     Draga braćo i sestre, večeras smo se okupili u ovom svetištu da od Marije učimo kako se Božja volja vjerom prihvaća i izvršava, da joj se, zbog njezine vjernosti i predanosti, zajedno s Elizabetom divimo te je ujedno molimo za pomoć kako bismo i mi u svakom trenutku svoga života mogli Bogu odgovoriti: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ Amen.

Skip to content