Duhovna obnova za bolesnike i medicinsko osoblje

Povodom “Međunarodnog dana osoba s invaliditetom” Povjerenstvo Riječke nadbiskupije za pastoral bolesnih, osoba s invaliditetom i posebnim potrebama, te medicinskog osoblja organiziralo je u petak 2. prosinca u Auli pape Ivana Pavla II.  na Trsatu duhovnu obnovu za bolesnike i medicinsko osoblje. Predvodio ju je mons. dr. Milan Šimunović koji je tom prigodom održao predavanje na temu: „Služenje bolesnima, patnicima i svima s posebnim teškoćama – u temeljima kršćanske vjere“.

U duhu Godine prenošenja vjere, u čijem znaku je Riječka nadbiskupija, predavač je u studioznom predavanju progovorio da je upravo danas od naročite važnosti raditi na ljudskom i nadnaravnom vrednovanju trpljenja, te na pružanju pomoći u moralnom i duhovnom odgoju svih, prvenstveno zdravstvenih djelatnika. Odnos prema trpljenju je temeljni test naše vjere: ili će se zbog trpljenja izgubiti, ili će, upravo zbog trpljenja još više porasti, rekao je predavač.“Od prvotnog je značenje: kako se postaviti prema činjenici trpljenja svake vrste. Bog je u svome Sinu, Isusu Kristu, ušao u našu povijest – što posebno slavimo u Došašću, da se na najizravniji način suočio sa krutošću života, posebice patnje. Kršćane drži vjera da se Isus potpuno solidarizirao sa čovjekom,  sve do smrti na križu iz ljubavi prema ljudima.“

U nastavku je dodao kako se čovjek u tvrdoći svoga srca nije mogao otvoriti pred Bogom, ni pred istinom, ni pred njegovim čudesima, čak ni pred primjerom Krista koji je svuda prolazio pomažući potrebnima ne bi li time otvorio ljudska srca. I upravo ljubav pobjeđuje već 2000. godina, makar nam se činilo da to ide presporo. To od samoga trenutka Isusova razapinjanja postaje jasno, kada je to uočio i raskajani razbojnik sve do današnjih ljudi koji vide kakva su čudesa ljubavi moguća ako se ljubi i radi poput Krista, poručio je mons. Šimunović.

„Radost kršćanske vjere je u tom što je Isus ne samo pobijedio zlo i samu smrt, već je i uskrsnuo, pa Križ postaje simbol patnje ali i pobjede, odnosno uskrsnuća i proslave, ne vide znak prokletstva (ili ludosti kako su Isusovi suvremenici govorili), već znak ljubavi Božje. I zato Crkva trajno ističe ali, jednu, nama često neshvatljivu poruku da tko s Kristom pati, tko pomaže drugima u patnji, taj će s Kristom biti i proslavljen. Drugoga puta nema, makar se mnogi kršćani ‘spotiču’ o ovu istinu te napuštaju i samu vjeru, utječući se raznim drugim rješenjima (samozvanim iscjeliteljima) koja zapravo zavaravaju.“ Kad čovjek pati i kad u križu nalazi snage za patnju pati, od toga trenutka Krist za njega nije uzalud umro, već  križ postaje ‘putem izlaska’, putem spasenja, rekao je predavač u nastavku.

„Ovaj simbol križa poziva nas da upravimo svoj pogled prema ‘drugim križevima’: a to su siromašni, bolesni, starci, ljudi u raznim nevoljama, danas posebice naši invalidi. Njima treba pokloniti ljubav, olakšati im nevolje te im svjedočiti da kroz taj životni križ idu prema proslavi… to je Isusov put, to je jedini put.“ Zaključujući predavanje istaknuo je da je Bogu najveće zadovoljstvo kad mu se vratimo. To je zalog uskrsnuća – živjeti u znaku križa, bodreći jedni druge, pomažući da ne klonemo, jer to vodi prema proslavi, to je evanđelje trpljenja ali i radosti. ‘Samarijanska služba’ svih  koji pomažu drugima, osobito zdravstvenih djelatnika, nije samo zanimanje, nego i pravo zvanje jer u pomoći drugome čovjek unosi svoje srce, ne štedi sebe, ni materijalna dobra, dariva sebe, svoje osobno ‘ja’ ostvarujući ga drugome, zaključio je predavač.

Nakon predavanja mons. Šimunović predvodio je svečano misno slavlje u svetištu Majke  Božje Trsatske u zajedništvu s trsatskim gvardijanom fra Antunom Jesenovićem i trsatskim redovnicima. Liturgijsko pjevani animirao je međužupni zbor iz Bakarskog dekanata “Trisagion”. (G.F.)