Dodijeljene Medalje sv. Vida

Riječka nadbiskupija i grad Rijeka u srijedu 15. lipnja proslavili su blagdan svog nebeskog zaštitnika sv. Vida. Riječki nadbiskup i metropolit mons. dr.  Ivan Devčić predvodio je u 11 sati u katedrali sv. Vida svečano misno slavlje na kojemu je desetorici zaslužnih vjernika dodijelio Medalje sv. Vida. Ovogodišnji dobitnici su: Davor Štimac i Andrija Vučemil po izboru Nadbiskupa, Marina Vicelja-Matijašić na prijedlog Povjerenstva za katoličke udruge, Luka Božinović na prijedlog prvostolnog dekanata, Katica Hadžieva iz trsatskog dekanata, Ljilja Ivkić na prijedlog kastavskog dekanata, Vlatka Pajnić iz delničkog dekanata, Antonio Tomić iz crikveničkog dekanata, Milena Hrvatin na prijedlog opatijskog dekanata te na prijedlog bakarskog dekanata Jelica Milošević.

Opet nas je okupio sv. Vid, naš nebeski zaštitnik. On to već stoljećima čini u ovome gradu, koji se nekad i nazivao njegovim imenom: ‘Terra Fluminis sancti Viti’, ‘Rika sv. Vida’. Činio je to i prije nego što je u 17. i 18. stoljeću njemu u čast sagrađena ova velebna crkva, koja je u dvadesetom stoljeću postala katedralom. Davno prije njezine gradnje okupljao je on na ovom istome mjestu, u maloj srednjovjekovnoj crkvici, svoje vjerne štovatelje, koji su se divili njegovoj dječačkoj hrabrosti kojom se, doveden u situaciju da mora birati između klanjanja zemaljskome caru i vjernosti Isusu Kristu, radije odlučio za Krista, rekao je riječki nadbiskup na početku prigodne propovijedi.

Dodao je kako si snagu te vjere možemo donekle predočiti ako sebe zamislimo u sličnoj situaciji, pred sličnim izborom, pred istim radikalnim „ili – ili“. „Pokušamo li sebe zamisliti u takvoj situaciji, već će sama pomisao na takvu mogućnost izazvati u nama strah i jezu. Sigurno su to isto osjećali i mučenici kojima se divimo i koje štujemo, jer i oni su bili slabi ljudi. Ali jača od straha bila je njihova vjera u Krista i njegova obećanja. Snaga te riječi hranila je njihovu vjeru i davala im nadljudsku snagu. Zbog toga mučeništvo nije samo ljudsko nego i Božje djelo. Ljudski gledano, ono nadilazi čovjekovu moć, ali ako je čovjek oslonjen na Boga, ako u njemu ima uporište, tada mu i ljudski nemoguće postaje moguće jer „Bogu je sve moguće“ (Mk 10, 27), rekao je Isus.“

Nadbiskup je u nastavku poručio kako nije lako živjeti po Kristovu uzoru i za njega umrijeti. I jedno i drugo iziskuje nadljudsku snagu koju Bog daje onima koji mu vjeruju. „Ljubiti iz dana u dan svoje bližnje kao što Krist nas ljubi, biti vjeran danim obećanjima, opraštati uvrede, nije li to podjednako teško i zahtjevno kao izabrati smrt radije nego zanijekati Krista i iznevjeriti one kojima smo dali riječ? Svakodnevno izvršavati savjesno svoje radne obveze, biti vjeran Bogu i čovjeku u svim životnim iskušenjima, ne obeshrabriti se pred žrtvama koje od nas iziskuju ljubav i vjernost, ne znači li to neprestano umirati sebi? I kakav je čovjek koji to odbija, koji za to nije sposoban? Ne znači li neprihvaćanje svakodnevnog umiranja sebi odustajanje od vlastitog rasta, kako u ljudskom, naravnom, tako i u vjerničkom, nadnaravnom smislu? Svojevoljno umiranje sebi, dragovoljno življenje za druge, neotuđiva je sastavnica svakog istinskog ljudskog bivstvovanja.“

Ne čudi stoga što Isus istu nagradu obećava onome koji radi njega jednokratno podnose muku i smrt kao i onome koji mu svakodnevno iskazuje vjernost i ljubav u „malim stvarima“, tj. obavljajući savjesno i odgovorno svoje profesionalne i ljudske dužnosti, poručio je propovjednik. Time Isus želi pokazati kako vjernost u tzv. malim, svakodnevnim stvarima i poslovima nije ništa manje zahtjevna i hvalevrijedna nego vjernost u rijetkim, ali posebno teškim situacijama, kad smo stavljeni pred zahtjev biranja između života i smrti. Zato Bog jednako nagrađuje i jednu i drugu vjernost. Na tome tragu i Crkva proglašava svetima ne samo mučenike, one koje bi se moglo nazvati vjernima „u velikoj stvari“, nego i one koji su vjernost živjeli i svetost stekli obavljajući svoje svakodnevne dužnosti, prihvaćajući mnoge žrtve i svakodnevna odricanja.

„Uzmimo, za primjer, majku ili oca obitelji, liječnika ili medicinsku sestru, mnoge koji se svakodnevno izlažu opasnosti kako bi spasili druge ili im pomogli. Kao što je život nalik mozaiku koji je satkan od mnogih malih kamenčića, tako i svetost. Štoviše, evanđelje, ali i životno iskustvo svjedoči nam da samo onaj može biti vjeran u velikome koji je vjeran u malome. Upravo je to redovni put svetosti i samo onaj koji njime hodi, može u izvanrednim situacijama i trenutcima biti spreman i za izvanredne žrtve, uključujući i žrtvu vlastitog života za Boga i bližnjega.“

Budući da je sveti Vid podnio mučeničku smrt za Isusa Krista, razumljivo je da nas njegovo slavlje upućuje na razmišljanje o mučeništvu kao izvanrednom žrtvovanju života za Krista, a ne o svjedočenju za njega u životnoj svakodnevici, rekao je nadbiskup. S tim u vezi i Isus u evanđelju današnjega dana govori o maču, o podjelama i neprijateljstvima među najbližim članovima obitelji, o žrtvovanju svega, pa i vlastitog života radi njega. Koliko su god takve situacije u nekim vremenima i na nekim mjestima za Isusove učenike takoreći redovne, ipak su one, općenito gledano, izvanredne. No bilo u redovnim bilo u izvanrednim situacijama potrebno je živjeti i, ako treba, umirati po uzoru na Krista, kako bismo postigli istinski život. U protivnome, Isus kaže da život gubimo, makar ga prividno i zadobili.

„Dakle, vjernošću u ‘malome’ zadobili su ‘dobra velika’. Očito je u očima drevnoga mudraca i mučeništvo vjernost ‘u malome’, ako ga se gleda u svjetlu nagrade koja se njime postiže. Nagrada je naime spoznaja istine, milost, milosrđe i vječni život u ljubavi s Bogom. Zbog toga mučenici zaslužuju da se u njih ugledamo i nasljedujemo ih.“ Važno je biti vjeran „u malome“ jer to je redovni put svetosti, rekao je propovjednik dodajući da ako tim putem svakodnevno hodimo, bit ćemo spremni, ako ustreba, odnosno ako Bog tako odredi, posvjedočiti vjernost i u „velikome“, tj. podnijeti i mučeništvo za Njega, a to znači i za čovjeka. Pritom je bitno u svakodnevnim „malim stvarima“ držati se savjeta što nam ga daje sv. Petar: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor nade svakomu koji od vas zatraži obrazloženje, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti, da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju“ (1 Pet 3, 15-16). Bilo, dakle, da smo pozvani dati izvanredno svjedočanstvo za svoju vjeru, kao što je mučeništvo, bilo da je naš put prema svetosti vjernost u malim, svakodnevnim poslovima i odnosima, u svakom slučaju neophodno je da nam Gospodin – Krist uvijek u srcu i pameti, uvijek svet, kao što je to bio sv. Vidu i tolikim drugim kršćanskim svetcima i mučenicima, koji su nam u tome uzori i zagovornici. Ničim iznevjeriti Krista u nama, nikojim ga postupkom povrijediti, to je pretpostavka za kršćansku vjernost u „velikome“ i u „malome“. A to znači i za svetost, zaključio je nadbiskup.