Djecu Srebrenice primio biskup Šaško

Biskup Šaško djeci Srebrenice: vjeran ljudski život ima smisla i puninu samo u ljubavi koja je suprotnost sebičnosti jer znamo da sebičnost stvara sukobe, stvara nasilje i prijevare

(Djeca Srebrenice devetu godinu u kontinuitetu ljetuju na Kvarneru u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, uz pomoć Prve sušačke hrvatske gimnazije, Riječke nadbiskupije, Grada i Županije. Desetodnevni boravak u Driveniku, Sjedištu skauta, organizatori su im ispunili brojnim sadržajem: djecu je primio Premijer Republike, Predsjednica Republike, gradonačelnik Rijeke, dožupanica, susreli su riječkog nadbiskupa Devčića, paroha Kostića, imama Mujkanovića, razgledavali zvjezdarnicu, izložbu o torpedu, posjetili katedralu sv. Vida, ronili u Kostreni zahvaljujući dobroti INA Kostrena ronilačkom klubu, gledali crtić u CineStar, posjetili zoološki vrt u Zagrebu… u zagrebačkoj katedrali djecu Srebrenice dočekao je moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola preč. Marko Kovač, preč. Konrad Žižek, nadbiskupijski ekonom i mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup i generalni vikar. Vjeroučitelj Miletić, skautski starješina na prvo je pozdravio sve nazočne, Biskupa i preč. Marka, te uputio veliki pozdrav Uzoritom kardinalu, Miletić je tada ukratko približio cijeli projekt nazočnima. Biskup Šaško je srdačno pozdravio djecu Srebrenice, a Zagrebačka nadbiskupija osigurala je prigodnu okrijepu hranom i pićem za svu djecu i skaute volontere. Prenosimo vam cijeli govor biskupa Šaška djeci Srebrenice i katoličkim skautima u zagrebačkoj katedrali, 22. srpnja.)

„Drago mi je što ste došli u ovu crkvu, našu Zagrebačku katedralu. Pozdravljam vas i prenosim pozdrave našeg oca nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. U tim pozdravima ste na prvom mjestu vi draga djeco, a s njima su jednako tako obuhvaćene i osobe onih ljudi koji se za vas brinu i koji su vas ovamo doveli. Osobit pozdrav, dakako, članovima Zdruga katoličkih skauta i njegovom starješini, vjeroučitelju, gospodinu Marinu Miletiću. Poznajem ga od studenskih dana, njegovih. Drago mi je kada vidim svoje bivše studente da se zalažu za dobro i da svjedoče ljubav prema čovjeku. Pozdravljam i doktoricu Branku Antić Štauber. S druge strane, pozdravljam gospođu ravnateljicu Đuditu Franko. Zahvaljujem za ove prisutne darove. Vidim da ste obuhvatili i dodir i miris i okus, što obuhvaća praktički sva osjetila kada još dodamo pogled i nekako naš zajednički hod i život u blizini.

Draga djeco, kada dođemo u neku crkvu, baziliku, džamiju, sinagogu i hram onda si postavljamo pitanje o tome tko ih je, kad, zašto izgradio. Osobito je to pitanje o tome kada je stara zgrada kao što je ova naša zagrebačka prvostolnica. I gledam zgrade koje služe za obrede i molitve – daju odgovor ne samo kakve su i kako su građene, nego nam govore o ljudima koji su ih gradili. Govore što im je tada bilo važno, što im je danas važno i vrijedno, radi čega se okupljaju, radi čega mole, što ih pokreće, čemu se nadaju, u što vjeruju i posebice što vole. Pa znamo da ne postoji ni jedan narod, ni jedna komuna pa ni civilizacija koja nebi pokazivala čovjekovu vjeru u Boga. Ovdje se nalazimo u crkvi u kojoj susrećemo bogatu prošlost. To vidimo ponajprije po spomenicima koji se nalaze oko nas. Ovdje se nalazi gotovo tisuću godina povijesti. Tu su predmeti koji nas okružuju i vraćaju ponovno u prošlost, ali susrećemo sadašnjost, susrećemo nas, susrećemo ljude koji su živi i koji kao vjernici pokazuju također i budućnost jer vjerujemo i u život nakon boravka na zemlji, vjerujemo u život vječni. Ovdje u kršćanskim crkvama, sigurno da vam na prvo mjesto upada u oči križ koji u sebi povezuje otajstva ljudskog života, ljubav i nadu, povezuje htjenje, povezuje žrtvu i vječnost. On je negacija na silu, on je u sebi negacija nepravde, negacija neistine. Osim toga budućnost se u kršćanskim crkvama posebno vidi u oltaru i svetohraništu gdje mi prepoznajemo Božju prisutnost, da nikada nismo prepušteni sami sebi. Oni govore da ljudi koji trpe s ljubavi, a što smo ovdje već čuli i što vi osjećate, nekada u svom životu, koji vjeruju u dobrotu i poštenje, a svoje bližnje već poštuju ovdje na zemlji, žive i ljepotu neba. To pokazuje da vjeran ljudski život ima smisla i puninu samo u ljubavi koja je suprotnost sebičnosti jer znamo da sebičnost stvara sukobe, stvara nasilje i prijevare.

Ponekad se može činiti da oni koji su loši da bolje prolaze u životu, da se ne isplati biti dobar. To je privid koji nas može razočarati, ponekad nam oduzeti radost, zato je važno imati primjer konkretnih ljudi koji nisu sebični i koji su uz Božju pomoć živjel istinu ljubavi. Mi kršćani takve uzore imamo u sveticama i svecima. Oni su bili ljudi poput nas, sa svojim pitanjima, sa svojim borbama, svojim slabostima. Oni su znali da ih Bog poziva da žive u skladu s Njegovim uputama da bi bili sretni i oni i drugi ljudi oko njih. I stoga nam poručuje da nastaju dobra djela. Vi, djeco boravite, koliko mi je poznato, u domu blaženog Alojzija Stepinca i zato je lijepo da ste došli ovamo gdje počivaju njegovi zemni ostaci, gdje se mi vjernici molimo za zagovor za pomoć da živimo pošteno i da ne klonimo pod životni teškoćama i nepravdama. Danas sam se i ja, znajući da ću vas susresti, pomolio za vas, za vaše obitelji, za vaše prijatelje, za vaše žive i pokojne i preporučio vas Božjem blagoslovu. Mi vjernici, bez obzira kojoj vjeri pripadamo i odakle dolazimo, možemo moliti blagoslov za nekoga, moliti Božju prisutnost za drugoga čovjeka. Neka sve Vas prati milosrdan Bog i neka vas čuva u svojoj ljubavi da biste živjeli u zajedništvu i ostajali u dobru. Još jednom, hvala Vam za darove, hvala Vam za ono što nosite, hvala ljudima koji se za vas brinu, koji su omogućili da proširite prostor dobra, a ja ću nositi sa sobom miris lavande i okus čaja, nosit ću slike koje su zabilježene u monografiji, jednako tako slova koja govore o životu zato mir vam i blagoslov.“