Činiti što smo dužni činiti

zrno_gorusice-srNedjelja kroz godinu 27. C

»VJERA NIJE MOĆ KOJOM SE GOSPODARI, NEGO DAR KOJEMU SE SLUŽI!«
Pred pobjedom bezboštva i nepravde, prorok se obraća Bogu moleći ga za pomoć. Čini mu se kako je Bog ravnodušan prema onome što se događa, te mu izlaže nevolje s kojima se susreće. Prorok pita: Kako Bog može dopuštati određene nedaće? Pitanjima uz nove pojedinosti ponovno je Bog optužen za ono što se događa. Žali se na nepravdu, ugnjetavanje, pljačku, nasilje, razmirice, tj. na zloću kojom vladaju moćnici. Pitanjem izražava gorčinu o Božjem smislu vladanja u svijetu i svjetskim zbivanjima. Kao da je Bog dopustio da mu svijet izmakne iz ruku.

Bog odgovara objavom svoje riječi i traži da se ureže u pločicu: »Propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« Nepravednici su oni koji ne žive po Božjoj riječi i ne vrše je. Njihov život je propast i neuspjeh. Pravednici su vjerni Bogu i žive od njegovoj riječi. Ne boje se neprijatelja i njihovog nasilja, u punom su zajedništvu s Bogom vjerom koja daje čvrstoću i pouzdanost.

Evanđelja nam objavljuje molbu apostola upućenu Spasitelju: »Umnoži nam vjeru!« Spasitelj odgovara poukom kojom postavlja vjeru na pravo mjesto. Ne prihvaća veliku vjeru, vjeru koja će se ponositi sobom, koju ćemo pokazivati pred drugima, koja bi bila vidljiva svima, vjeru u kojoj bi pojedinac bio velik, a ne Bog, vjeru kojom govorimo o sebi, a ne o Bogu, vjeru kojom više govorimo sebi, nego njemu.

Spasitelj prispodobom o najsitnijem zrnu gorušice traži od nas malenu vjeru, jedva vidljivu u kojoj se vjernik ponosi Bogom, ne sobom; koja pokazuje Boga, Božju riječ, Božju volju, Božje spasenje, a nikada samovolju pojedinca. Samo vjera istinitog odnosa s Bogom je spasonosna. Spasonosna se vjera nadahnjuje molitvom koju nas je Spasitelj naučio kojom molimo da bude Božja volja u našem životu, nikada naša volja kojom se gura Boga u stranu, Boga od sebe, kojom se iskrivljuje Božja riječ ili niječe ili izruguje.

Spasitelj učvršćuje nas vjerovati njegovoj riječi i nju vjerno izvršavati. Spasonosno je upamtiti Spasiteljevu pouku: »Kad izvršite sve što vam je naređeno«, tad ćemo istinito prosuditi sebe, i svoju vjeru vjernog služenja vrednovanjem životnih dužnosti koje nadilaze prolaznost, umjesto računati samo na korisnost u vremenu na zemlji. Spasonosno je ako me odgaja Božja riječ, ako joj vjerujem: »Činim što sam dužan učiniti«. Spasonosno je ako me odgaja Božja zapovijed svetkovati Dan Gospodnji, ako joj vjerujem, te sudjelujem nedjeljom na misi – što sam dužan učiniti prema: »ovo činite meni na spomen«.

O ovome Radosna vijest glasi (Lk 17, 5-10):
Apostoli zamole Gospodina: “Umnoži nam vjeru!”
Gospodin im odvrati: “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.”
“Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’

Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’
Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno?
Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“

Msgr. Nikola Imbrišak

Skip to content