Živjeti Isusa i nakon silaska s gore preobraženja

Druga korizmena nedjelja

“U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.

A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«. Mk 9, 2-10

Preobraženje našeg Gospodina je predivno svjedočanstvo kojim je Isus posvjedočio svoje božanstvo sinovstvo Oca čiji glas s neba pozva izabranu trojicu Isusovih učenika da budu poslušni ljubljenom Sinu, a tako i sve nas danas.

Reakcija Isusovih učenika je očekivana, Petar gledajući Isusa vidi ne samo pravoga Boga, nego vidi i odsjaj nebeskoga Jeruzalema, svega onoga kamo se i mi tek ufamo stići. Petar govori ono što mnogi od nas osjećaju. Lijepo nam je biti u svojim župnim zajednicama, lijepo nam je biti u zajednicama u kojima nas okružuju naši istomišljenici, oni koji s nama dijele poglede na vrijednosne sustave. Katkada najradije ne bi nikada izašli s duhovnih vježbi, otvorili vrata naših crkva i krenuli na ulicu. No, odgovorni vjernici moraju to činiti.

Isus, na toj gori preobraženja, kao da svojim učenicima pruža kratku ali iznimno snažnu duhovnu obnovu, pruža im pogled ka vječnome, dajući im tako snagu za život u ovome prolaznom. 

Mi moramo izaći izvan svojih zidova zaštite, živjeti odanost Kristu svugdje gdje jesmo: na poslu, na fakultetu, u školi, unutar obitelji, na ulici, stadionu, kazalištu, kinu, sportu – gdje god jesmo. Isusa se ne može svjedočiti samo unutar crkve, pred “svojima”, tamo gdje se jasno očituje Stvarna Prisutnost. 

Nakon što primimo snagu kroz svjetlost sakramenata, nakon što i nama zasvijetli Krist nas preobrazivši iznutra – moramo izaći van, biti njegovi svjedoci. Valja nam sići s te gore preobraženja i truditi se biti sinovi Svjetla i u našim ulicama nerijetke tame.

Marin Miletić