Vjernost pozivu i pun sadržaj života uporište su svećeničkoj službi

Prof. dr. fra Emanuel Franjo Hoško, proslavio je 28. lipnja u svetištu Majke Milosti na Trsatu zlatni jubilej svećeništva. S obzirom da je znatan dio svoga života i djelovanja “potrošio” u Rijeci i Riječkoj nadbiskupiji zamolili smo ga za kraći razgovor.

 

Fra Emanuele, na početku dok Vam od srca čestitam na Vašem časnom jubileju 50 godina svećeništva. Za početak recite što se bitno promijenilo u Crkvi i društvu od 1955. kada ste stupili u franjevačko sjemenište u Zagrebu?

Zahvaljujem na spomenu moje 50. obljetnice misništva. U socijalističkoj Jugoslaviji tekao je lagani proces decentralizacije. Počeo je 1967. kada je Tito posjetio papu Pavla VI. Jasno, presudan je događaj 1990. osamostaljenje Republike Hrvatske i mučan Domovinski rat za njezino stvarno oslobođenje. U Crkvi je veliku promjenu izazvao II. vatikanski koncil, a pratila ju je u ovom dijelu Hrvatske 1969. uspostava Riječko-senjske nadbiskupije, a kasnije njezina dioba na Riječku nadbiskupiju i Gospićko senjsku biskupiju.

U tijeku Vašega studija na Teologiji u Zagrebu zatekao Vas je početak i održavanje Drugog vatikanskog sabora. Kako i na koji način je taj događaj utjecao na Vaše franjevačko i svećeničko poslanje?

Kada je sv. papa Ivan XXIII. navijestio koncil bio sam student. Naš odgojitelj Zorislav Lajoš i Bonaventura Duda nisu čekali da počne i završi, već su odlučili sve kršćane u Jugoslaviji izvještavati o radu koncila osobitim crkvenim novinama i pokrenuli su posebne novine Glas s Koncila. Podržao ih Tomislav Šagi Bunić, koncilski teolog zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera. Tada su one izlazile ciklostilom, a mi franjevački studenti smo ih umnažali i nosili po Zagrebu, odnosno na poštu prethodno ih upakiravši. Naravno, bili smo njihovi prvi čitači. Radili smo do 2 sata u noći, a onda sve svoje obveze tijekom dana. Bilo je lijepo i teško. Odmah po završetku koncila naš Franjevački red je održao tzv. generalnu skupštinu i izabrao novo vodstvo koje je koncilski disalo. Na toj skupštini okupljeni provincijali su pak izglasali nove uredbe za naš franjevački život, tzv. konstitucije. Bile su koncilske, jer su prethodne bile zastarjele i zapravo predstavljale negaciju duha sv. Franje i franjevačke povijesti. U izradi novih uredbi, tzv. konstitucija dali su velik doprinos naši hrvatski i slovenski provincijali, jer su iznosili shvaćanja i prijedloge najznačajnijih naših franjevaca. Bio je među njima i Bonaventura Duda.

Znam da ste živjeli s velikanima hrvatske crkvene povijesti našega vremena kao što su Duda, Šagi, Lajoš. Što ste od njihovih riječi i djela integrirali u svoj život?

Uz njih bih spomenuo i Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Jerka Fućaka i Ivana Goluba, a i svoje kolege Marijana Valkovića, Antu Kresinu i Antuna Benvina u nastavničkom kolegiju na Bogoslovnoj školi u Rijeci. Od svih njih primio sam vrlo mnogo i to osobito u djelima koje su oni izveli na domet mojih očiju. Već sam govorio o Lajoševom pokretanju novina Glas s Koncila, a bio sam svjedok i kasnijeg pripremanja Zagrebačke biblije koje je predvodio Duda uz suradnju Fućaka i Kresine. Ta Biblija neprestano izlazi i predstavlja službeni prijevod u Crkvi u Hrvatskoj. Osnivanje izdavačkog društva Kršćanska sadašnjost je djelo Turčinovića i Bajsića, zapravo svih spomenutih. Bio je to pothvat kojemu se sličan nije dogodio ni u jednoj komunističkoj zemlji. U izdavaštvu Kršćanske sadašnjosti izlazili su novi katekizmi, knjige s koncilskim temama i bogat sustav koncilske poruke iz Šagijeva pera u više knjiga.

Godine 1967. došli ste prvi puta na službu na Trsat. Kako je tada izgledao život trsatskog Marijinog svetišta, a kako izgleda danas, 50 godina kasnije?

Komunistička država prije 50 godina nije više branila hodočašća. Glavna teškoća je otklonjena 1967. jer je dopušteno autobusnim poduzećima voziti hodočasnike. Do tada su hodočasnici dolazili ili pješice ili vlakom. Mnoge skupine su noćile na Trsatu, a uspjeli smo ih smještati i u dom sindikata na Pećinama. Prijevoz autobusima je omogućio biskupu Nežiću da 1968. predvodi 58 autobusa na Trsat i tako obnovi negdašnja istarska hodočašća na Trsat.

Trsat danas nema problema s prijevozom hodočasnika. Svake godine dolaze čak iz Međimurja i srednje Slavonije. Nama trsatskim franjevcima je zadaća sabrati dovoljno ispovjednika subotom jer masovna hodočasnička okupljanja su uglavnom na velike marijanske blagdane i subotom. Naravno, starješina samostana je upravitelj svetišta i treba naći jednoga ili dvojicu od nas fratara koji je spreman propovijedati.

Još želim spomenuti da je dobro uređen bogoslužni prostor u samostanskom vrtu kao i postavljen novi križni put s brončanim likovima na Fortici, trsatskoj kalvariji. Isti kipar, Ante Jurkić, koji je izradio likove križnog puta izradio je i spomenik svetog pape Ivana Pavla II. Taj papin spomenik podsjeća da je papa osobno bio na Trsatu, klečao ispred slike Gospe Trsatske, zagrlio svakog od nas stotinu prisutnih fratara i sam sebe nazvao “trsatskim hodočasnikom”. Danas na Trsat dolaze i turisti, uglavnom nenajavljeni. Njima prikazujemo film o svetištu.

Može se reći da ste 30 godina radili i djelovali ne samo kao pastoralni radnik na Trsatu, nego i kao kulturni i prosvjetni djelatnik u Rijeci. Što Vas je posebno radovalo u tom poslu?

Pa o svom nastavničkom poslu na Bogoslovnoj školi bilo mi je stalo da mi predavanja budu jasna, da ne budu samo crkveno-povijesna kronologija, već ukazivanje na razloge i posljedice zbivanja. Moji povijesni spisi su plod mog istraživanja, a vrlo često su ih izazvali pozivi na sudjelovanje u različitim znanstvenim skupovima.

Radije ću više reći o pastoralnom djelovanju na planu nadbiskupije. Imao sam neke zadaće i u proslavi same uspostave Riječko-senjske nadbiskupije 1969. Zatim sam bio član skupine u kojoj smo bili dr. Mile Bogović, dr. Ivan Ilijić, dr. Ljubo Kučan i riječki dekan Vjekoslav Sučić. Dugo smo vijećali da dođemo do statuta svećeničkog vijeća nadbiskupije. Na čelu tog vijeća bio je poslovni odbor, a u njegovom radu je sudjelovao i sam nadbiskup i on bi odobravao ili odbacivao zaključke vijeća. Prvi predsjednik je bio Bogović, danas gospićko-senjski biskup. Mandat u vijeću je trajao tri godine. Bio sam više puta član toga vijeća, jer su u njem bili i biskupijski i redovnički svećenici. Kasnije je to vijeće trebalo prirediti i statute biskupijskog pastoralnog vijeća, u koje su ulazili kršćanski laici. Ako se ne varam, danas su ti statuti promijenjeni. Spominjem formiranje ovih dvaju tijela nadbiskupije jer su nastala potaknuta Drugim vatikanskim koncilom i trebala bi raditi u koncilskom duhu.

I za kraj jedno neuobičajeno pitanje: bi li danas radije bili mladomisnik ili zlatomisnik? I što biste poručili današnjim mladomisnicima, kako bi sretno prispjeli do 50 godina misništva?

Na prvi dio pitanja lako odgovaram: drago mi je da sam toliko godina svećenik. Ne molim za više, jer je teška istina koju sam izjavio jednog dragoj novinarki kad me je pitala čim se sada bavim. Odgovorio sam da se danas uglavnom sa mnom bave doktori.

Propovijedao sam na mladim misama više od dvadeset mladomisnika. Svakom sam rekao da je u radu spas, ali također uporište vjernosti pozivu i pun sadržaj života. Nama franjevcima su bitni odgoj za zajedništvo i spremnost na suradnju, a još važnije usmjerenje na apostolsko djelovanje. Valja se osloboditi mentaliteta isključivosti jer su mnogi župnici podigli kineske zidove oko svojih župa i ne dopuštaju da koji župljanin kakav važni vjerski čin obavi izvan župe. U gradu vjernici mogu i smiju birati crkvu gdje je njima najbolje. Treba poštovati želje vjernika.

Bio sam kao mlad svećenik u jednom našem gradiću, gdje mi franjevci nemamo župu. No, crkva nam je bila puna. Pitao sam se zašto? Gvardijan mi je odmah objasnio: “Čuj, župnik propovijeda pola sata, pa i više”. Stoga se mladomisnici smiju pouzdati i u svoju mladost i živahnost koja im u mnogočem može olakšati rad, ali trebaju paziti da ni u čem ne prtljaju ni ne pretjeruju. Tada će narasti do dostatne mjere i njihovo zadovoljstvo i vjernost pozivu.

Razgovarala: Veronika Reljac

 

Skip to content