Vjera u Boga je neodvojivi  dio mene

Prema mišljenju glazbene kritike, riječka sopranistica Kristina Kolar jedna je od eminentnih predstavnika mlađe generacije hrvatskih opernih pjevača. Nakon nedavno održanog Gala koncerta kojim je oduševila publiku u HNK Ivana pl. Zajca, posvjedočila nam je što vjera znači u njenom životu, kao i odgovorila na pitanje: Je li teško u kazališnom svijetu biti vjernik?

Mnogi pjevači, govoreći o svojim počecima, kažu kako su prve pjesme zapjevali u crkvenom zboru. Je li to bio slučaj i s Vama?

I u mom slučaju je tako.Odrastala sam u susjedstvu kapelice sv. Josipa u Kresnikovoj kod časnih sestara milosrdnica. Tamo je vjeronauk vodila s. Blanka Vrdoljak (kasnije i s. Ljiljana ), a ja sam sa svojom sestrom redovito, osim na vjeronauk, odlazila na probe zbora koje su tada vodile s. Ana Plavac i s. Graciana. Misna slavlja nisu prolazila bez pjevanja pokojeg sola i naravno psalama. Moram reći da sam vrlo rano pokazala zanimanje za glazbu, a za blagdane su se često pripremali  i igrokazi u kojima smo sestra i ja često glumile i pjevale. U istu crkvu dolazila je i naša nacionalna operna prvakinja Mirela Toić, tako da smo ponekad imali čast i sreću slušati je kako sudjeluje svojim pjevanjem. Inače, moram još dodati kako su mi najljepša sjećanja iz djetinjstva i mladosti vezani uz učenje o vjeri, upravo ona iz Kresnikove ulice u kojoj se nalazi samostan Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog i kapelica sv. Josipa. Časne koje su vodile vjeronauk činile su to s puno ljubavi i odnosile se prema nama kao da smo njihova djeca. Nakon učenja i molitve, igrale su se društvene igre i uživalo u dječjim radostima. Za blagdane, nakon misnih slavlja, čekale su nas u vjeronaučnoj dvorani s finim kolačima svakojakih vrsta i veličina, a nama djeci bi se pridružili i odrasli koji bi uz kolačić porazgovarali o svakodnevnim životnim brigama. Na istom mjestu upoznala sam i moju vjenčanu kumu i kuma, Zenu i Branka Cunac, za koje mogu reći da su zajedno sa svojom djecom pravi svjedoci vjere i uvijek kada mi je teško u njima nalazim utjehu i podršku jer su mi kao druga obitelj. To spominjem zato jer se često događa da prilikom odabira kuma za bilo koji sakrament, često bude slučaj da ljudi pri odabiru griješe i biraju ljude s kojima se u tom trenutku druže. Kum treba biti osoba koja će te odvesti na pravi put ako posrneš, ako ti je teško, kad gubiš nadu ili posumnjaš u sebe i svoje izbore, te se u svakom trenutku imaš kome obratiti za savjet. Osoba koja će svojim životom i vjerom služiti za primjer. Moram još dodati da čuvam prijateljstva  iz vjeronaučne skupine koja traju više od trideset godina.

Uz sestre milosrdnice duhovno ste rasli, a tko Vam je prvi ugradio temelje vjere?

Moji roditelji i to prije svega svojim primjerom. Oboje su rođeni i odgojeni na Kosovu. Budući da je to pretežno muslimanska zemlja, a kršćana katolika  je malo, moram reći da su – kako vidim iz svoje perspektive – kršćani tamo pomalo i fanatični predstavnici svoje vjere. Moramo uzeti u obzir i povijesne činjenice vezane uz širenje islama na tim prostorima i uz dužno poštovanje, nekako mi je i razumljivo da su izrazito čuvali i čuvaju svoju vjeru i uvjerenja. Dakle, u našoj se kući poštuju vjerska pravila i njih smo se bez iznimke pridržavali. Osim odlaska u crkvu, proslava blagdana i poštovanja tradicijskih običaja, naša obitelj štuje svece Fabijana i Sebastijana kao svoje zaštitnike. Tako se svake godine 20. siječnja okupi cijela obitelj i dragi prijatelji na obiteljsko slavlje gdje palimo svijeće, molimo se, te zajedno objedujemo uz nadu da će nas sveci čuvati i dalje. Mislim da je to jedan divan običaj u kojoj zajedništvo obitelji i zajednička molitva jačaju svakog od nas pojedinačno i čuvaju zajedništvo obitelji.

Umjetnica ste, a time i javna osoba. Je li teško javno svjedočiti vjeru?

Danas uopće nije problem svjedočiti svoju vjeru. Treba se zapitati kako je ljudima koji žive u nekim muslimanskim zemljama, pa ne smiju reći tko su jer bi mogli ostati bez vlastitog života. Naprimjer, u Albaniji je država za vladavine Envera Hodže bila potpuno izolirana i osiromašena. Kršćani nisu smjeli svjedočiti svoju vjeru. Danas ima takvih država koliko hoćete i u kojima majke bivaju osuđena na smrt zato što žele krstiti svoje dijete i slično. Užasavaju me takve priče, ali one su nažalost realnost.

Ukoliko bi Vam se ponudila uloga koja je oprečna Vašim kršćanskim uvjerenjima, kako biste reagirali?  

Svatko se, bez obzira na posao koji radi, mora ponašati u skladu sa svojim načelima. Čovjek svojim životom i ponašanjem svjedoči ili ne svjedoči svoju vjeru. Ljudi na mom poslu i mojoj okolici znaju koje sam vjere i iako u ansamblu ima ljudi različitih vjera, kao i onih koji su ateisti, mislim da se kao kolege međusobno poštujemo. Nikad mi se nije dogodilo da mi se nudi uloga koja je oprečna mojim kršćanskim načelima i zapravo, operni pjevači rijetko nailaze na takve uloge. Osim toga, legitimno je pravo svakog umjetnika da ukoliko iz bilo kojeg razloga  uloga nije u skladu sa njegovim svjetonazorom – ili ima neki drugi razlog zašto ju ne bi mogao pjevati i odigrati – ulogu uz obrazloženje može odbiti.

Često imamo zadovoljstvo slušati Vaše izvedbe velikih duhovnih djela. Postoji li neko koje Vam je osobito drago? 

Osim na opernoj sceni, često sam na koncertnom podiju s velikim repertoarom duhovnih skladbi, misa, requiema.. Puno je duhovnih djela koje rado izvodim i ako treba neka izdvojiti onda su to: W. A. Mozart „Requiem„,  G. Verdi  „Requiem“ i G. B. Pergolesi „Stabat Mater“. Nešto je posebno u toj glazbi u kojoj se može osjetiti da je nadahnuta od Boga. Ne mogu to riječima opisati, ali kao što sv. Augustin kaže da tko pjeva – dvostruko moli, takav osjećaj imam i ja slušajući i izvodeći određene skladbe.

Sv. Ivan Pavao II. na uskrsnu nedjelju 1999. napisao je otvoreno pismo svim umjetnicima ­ kršćanima i sekularnim neka ne trate svoj umjetnički talent, nego neka ga razvijaju, te na taj način služe čovječanstvu kao autentični pokretači kulture. Prema Vašem mišljenju, koliko su te riječi doprle do umjetnika?

Ne znam za druge, ali ja sam uložila puno rada i truda u svoj talent i nadam se da na taj način služim i svojoj obitelji i čovječanstvu.

Sa suprugom Robertom imate dvije prekrasne djevojčice. Koje mjesto vjera zauzima u Vašoj obitelji?

Vjera ima veliku važnost u našoj obitelji. Molitva je prisutna svakog dana, a obzirom na moje često izbivanje iz kuće, moram na žalost reći da na misi u Matuljima gdje živimo i nisam redovita, ali tada odlazim na misu u mjestima gdje se  trenutno nađem. Često to bude i u inozemstvu i na stranom jeziku, ali bitno je zajedništvo koje se osjeća na euharistijskom slavlju i susretu s Bogom. Posebno mi je bilo teško prije nekoliko mjeseci na turneji po Japanu. Bila sam s nepoznatim ljudima, bez obitelji i kao što se mala čuda događaju svakog dana, tako se i meni dogodilo. Kada sam nakon nekoliko dana počela polako tonuti u depresiju i upravo kad mi je bilo najteže, naišla sam na katoličku crkvu samo par koraka od hotela u predgrađu Tokya gdje sam boravila. U tom su trenutku suze oprale svu moju muku i patnju za obitelji i turneja je bila vrlo uspješna, a ja sam imala snage dovesti sve do kraja. Još bih dodala da u Matuljima imamo divnog svećenika Kristijana Malnara, koji svojim autoritetom i dobrim djelima – vrlo je angažiran u pomaganju siromašnima – zaslužuje poštovanje i divljenje svoje vjerske zajednice.

Uz sv. Fabijana i Sebastijana, postoji li još neki svetac ili svetica za koju ste osobito vezani? 

Osim njih veoma mi je draga sv. Rita. Molitve upućene njoj stvaraju rješenja u nemogućim situacijama. Pomogla mi je puno puta kada mi je bilo teško. Inače posebno sam vezana za svoje anđele. Osjećam njihovu prisutnost u svakodnevnom radu i imam osjećaj da me štite od negativnih utjecaja okoline, a ponekad i mojih loših izbora. Oni su moji najbolji prijatelji. 

U srijedu, 18. veljače na Pepelnicu ući ćemo u korizmu. Što korizma znači za Vas?

Za mene je korizma vrijeme pripreme na najveći kršćanski blagdan. Blagdan koji je temelj naše vjere – Uskrs. Vrijeme kada se svi moramo sjetiti svoga krštenja kada nas je oprala sveta voda i kada su roditelji stavili čistu bijelu haljinu na nas. Svake godine slavimo Isusovu pobjedu nad smrti, ali što to predstavlja za nas? Korizma je vrijeme pokore, vrijeme obraćenja  i promišljanja Isusovog pashalnog otajstva, njegove muke i smrti na križu i napokon njegova uskrsnuća i pobjede nad smrti i ljudskog grijeha. Trodnevlje Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote su posebni dani u godini koji, osim što su priprema za Uskrs, uvijek iznova potiču na razmišljanje o Isusovoj žrtvi za nas i o tome koliko smo čisti pred Bogom, tj. jesmo li očuvali svoju krštenu haljinu bijelom?

Na kraju, što Vam je najljepše, a što najteže u vjeri?

Vjera u Boga mi pruža utočište u teškim trenucima, zahvalnost na braku, mojoj djeci, mojoj obitelji i prijateljima.Vjera u Boga je radost za svaki uspjeh mene i meni bliskih ljudi.Vjera u Boga je neodvojivi  dio mene.

Hvala Vam na razgovoru!

Skip to content