U obitelji i svojim korijenima naučila sam voljeti, praštati i pomagati

„Izabrani smo s izvora. Njome se rađamo, kroz korijen obiteljski; dakle izabrani smo kroz to rađanje. To sjeme gajiti, zalijevati, grijati.“, piše Vesna Miculinić Prešnjak. Njena zbirka pjesama, “Tišina srcapisana latiničnim pismom na glagoljici, tiskana na platnu, proglašena je realitetom svjetskim razmjerima. Neke njezine pjesme danas su uglazbljene, svoju duhovnu poeziju jedina je čitala na hrvatskom jeziku na priznatom međunarodnom skupu Bugarskoj. Vjera zauzima značajno mjesto u njezinom životu o čemu rado govori.

Porijeklom sam Grobničanka. Moja majka Ružica i otac Milan bili su vjernici i zauzeto za svo dobro koje vjera donosi čovjeku, tako i za dar djece. Dok me je mati nosila otac se razbolio. Imao je galopirajuću leukemiju i umro je za 54 dana nakon mog rođenja. Njihova ljubav ostala je kao pečat Božje ljubavi u koju duboko vjerujem i danas jer moja majka je svo vrijeme pješice dolazila u bolnicu svome mužu. Iz Zastenice gdje smo živjeli, 14 kilometara do Rijeke i natrag. Znala je da su svi dani u zajedništvu darovani. Rođena sam s kilogram i pol i ljudi iz sela su se moliti za mene i oca jer smo imali male šanse za preživjeti. Ipak, ja sam ostala iza mojega oca. Majka se vrlo rano preselila s mojim bratom i sa mnom u Rijeku i od tada živim za svoj kraj. Saku šetemanu, pul none i nonića, h maši nedijun; pričest i krizmu san imela kadi san krštena va crikvi va gradu Grobniku, va crikvi Filipa i Jakova. Moje vrijeme odrastanja i školovanja je bilo u Rijeci, ali navika da idem u svoj kraj svaki vikend, da tamo idem u crkvu, ostao je dok su moji nona i nono bili živi. Život nas vodi i dalje. Nikad se nisam odvajala od vjere u kojoj sam osjetila poruke i pouke milosrđa, dobrote i ljubavi i tako je moj život i danas usmjeren. Crkva je za mene svugdje gdje sam se našla; među onima koji prakticiraju, ali i tamo gdje sam na tihi način mogla svjedočiti i pomagati usamljenim, izgubljenim ljudima da ne posustanu, jer nisam ni ja.

U kojoj mjeri vjera u Gospodina Vam pomaže u pisanju i životu, ali i osobe poput Antuna Šuljuića za kojega ističete da Vam je puno pomogao?

Gubitkom vida započeo je jedan, za mene drugačiji život, život vjere u Boga ali i ljude i njihove ruke koje su me vodile. To su najprije bila moja djeca, jedno od 9, a drugo od 3 godine. Atrofija krvnih žila uzrokovala je stalna krvarenja koja su godinama trajala, ali nisam gubila nadu i vjeru. U tom vremenu, 1996. godine,  upoznala sam Antuna Šuljića koji je obnašao službu vicerektora na Teologiji u Rijeci i koji je vrlo nadahnuto vodio mnoge tribine. Nakon promocije prve knjige na Grobniku, predstavljanje sam imala i na riječkoj Teologiji i Tonči je kako ga zovemo, uz moju kćerku pročitao neke pjesme. Također, svojim recenzijama mnogim mojim knjigama dao je dušu.

Spektar tema o kojima pišete je širok. Kroz Vaša djela prožima se duhovnost, ljubav ali i hrvatska kulturna baština.

Osjetila sam potrebu pisati o ljubavi, jer je duboko osjećam. Ona je moj put i život i ako sam svojim pjesmama razgalila nečije srce i dušu, pomogla da ustane i ide naprijed bez obzira na križeve, moja je duša sretna. Izdala sam i dječje knjige, neke su prevedene na svjetske jezike. Susreti s djecom uvijek su koračanje u pjesništvu i družeći se s njima u stanju sam za tjedan dana napisati cijelu knjigu. Duhovnu poeziju počela sam pisati na trodnevnici seminara prof. Tomislava Ivančića. Tada je nastala „Svjetlosti moja“, „Dobro mi došao Gospodine“ i mnoge druge. Neke su uglazbljene i izvode ih Zvonko Palić i Daniel Šimek koji je jednu izveo na Festivalu duhovne glazbe „Vidfest“. Polako se nižu i nadam se da ću jednog dana izdati zbirku duhovne poezije. S vjerom sam živjela i lakše prošla mnoge križeve vjerujući da nas dragi Bog voli, da me vodi i da uz mene koračaju ljudi koji dišu vjerom. Istina, neki ljudi su me doživljavali kao invalida i napustili. Svima sam, snagom vjere, oprostila. Kroz pisanje, brojne susrete i nagrade koje nikada nisam očekivala, a došle su kao plod ljubavi i onih ljudi koji su me pratili sve do danas. Život vas vodi i rastete kroz njega. Ništa idealno nije sigurno, ali vjera nas poučava da trebamo uvažavati jedni druge i oko sebe stvarati toplinu.

Vjeru ste prenijeli na djecu, a tko je Vama usadio ljubav prema Bogu i ljudima?

U obitelji i svojim korijenima naučila sam voljeti, praštati i pomagati. Moje srce i dok god prsti budu mogli pisati, a duša iznjedriti, pisat ću o ljubavi kao jedinom Božjem daru koji nam je dat, kroz koji se provlači vjera, briga, brižna ljubav koja čovjeku daje snagu i nadahnuće. Duša kroz pjesničko stvaranje progovara tišinom. Tako se mogu pokloniti Ljubavi jer je ona osobna i posvećena čovjeku.

Gospođo Miculinić – Prešnjak, hvala Vam na razgovoru!

Hvala Vama. Na kraju dodaje kako se osjećam ispunjenom, sretnom i stvaranje me vodi dalje. Slikam na svili šalove, marame, kravate.. Osjećam da svakom radu mogu darovati jednu pjesmu te se i likovno stvaranje upotpunjuje uz pjesničko. 

Skip to content