Teško je sve ostaviti, ali treba slijediti srce!

Iz austrijskog St. Veit an der Gölsena u Rijeku došla je Ivana Matijević, kandidatkinja Družbe Presvetog Srca Isusova. Božja providnost htjela je da je slučajan susret u Mariji Bistrici odvede u Družbu koju je  osnovala Marija Krucifiksa Kozulić.

Čovjek snuje, a Bog odlučuje. Jeste li Vi sanjali o duhovnom pozivu?

Od moje 14 godine postojala je želja. Kad god bih vidjela časnu sestru, meni je ta slika bila predivna i poticala me na razmišljanje. Sama ta njihova ‘uniforma’, blagost koja je uvijek bila na njihovim licima, sve to nagnalo me na razmišljanje. Želja u meni s godinama je rasla i sazrijevala.

Zašto ste se odlučili doći u Rijeku, a ne ostati u Austriji? Kako doznajemo, presudio je slučajan susret u Mariji Bistrici?

Moji korijeni potječu iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine i htjela sam se vratiti korijenima. Osim toga, volim duhovne pjesme na hrvatskom jeziku, hrvatski narod, mentalitet, sve. Naime, bila sam u Mariji Bistrici prošle godine u rujnu. Tih dana intenzivno sam razmišljala o duhovnom pozivu i već sam se upoznala s brojnim redovima. Otišla sam u crkvu pomoliti se Duhu Svetom da me uputi na pravi put i na izlazu iz crkve vidjela sam jednu sestru koja mi je prišla i koja mi je rekla: „Osjećam da imaš duhovno zvanje.“. Pitala sam je kako to zna, a ona je rekla da jednostavno to osjeća. Bila sam oduševljena. Tada mi je dala sličicu utemeljiteljice Družbe Presvetog Srca Isusova kojoj i sama pripada, kao i svoj broj telefona. Na sličici je bio kratki životopis Marije Krucifikse Kozulić. Ono malo što je pisalo o tome što je ta žena žena činila, angažirala se za mlade i siromašne, probudilo je u meni želju i pomislila sam: „Ivana, pa mogla bi i ti.“ Kasnije sam nazvala časnu sestru koja mi je dala sličicu.

Kakva su bila Vaša očekivanja prije ulaska u kandidaturu i kakav je pred Vama sada put?

U početku nisam znala što očekivati i sve mi je bilo novo. Bilo je neobično jer sam počela živjeti drugačiji život od onoga prije ulaska u kandidaturu. Iako se još uvijek ne mogu u potpunosti angažirati kao sestre koje su u Družbi, ipak sam se kroz ovo vrijeme i pouke uspjela upoznati s djelovanjem Družbe. U ponedjeljak 2. veljače ulazim u postulaturu do kolovoza kada ulazim u novicijat. Novicijat će trajati dvije godine i onda se nadam polaganju svojih prvih zavjeta.

Kako smo uspjeli doznati, Vaša želja je nakon polaganja zavjeta uzeti ime Faustina?

Da. Odabrala bih to ime jer Faustina znači ‘sretna’, a i duhovno sam vezana uz Faustinu Kowalsku kroz koju sam doživjela ime. Također, motiviralo me i zalaganje Faustine Kowalske za Isusa – da se proslavi ime Isusovo.

Kako je obitelj reagirala kada ste im rekli da želiš postati časna sestra?

Mama je u početku bila jako tužna, kao i otac koji mi je ipak rekao ako sam ja sretna, onda je i on. Nedavno sam bila u posjetu obitelji i sad vidim da su ponosni na mene i sretni jer sam odabrala ovaj put.

Zanimljivo, živjeli ste u austrijskom gradu sv. Vida,  St. Veit an der Gölsenu , a danas ste, zahvaljujući Božjem pozivu, u hrvatskom gradu ovoga sveca. Ako govorimo o duhovnosti, što je još zajedničko vjernicima ova dva grada?

U St. Veit an der Gölsenu ima puno Hrvata i župe su vrlo žive. U duhovnosti, odnosno odnosu prema njoj, postoje razlike između Hrvata u Austriji i Hrvata u Hrvatskoj.  Naime, Hrvati u Austriji prihvatili su tamošnji mentalitet. Možda će se nekima činiti kako su ljudi tamo ‘hladniji’, ali uvjeravam ih da nisu, nego su se samo prilagodili austrijskom mentalitetu u kojemu u svemu postoje pravila koja se moraju ispoštovati. Ja sam godinama ministrirala u svojoj župi kod p. Chistofa Mayergofena. No, da bih mogla postati ministrant, morala sam  najprije godinu dana imati pripremno vrijeme za ministriranje. Tu godinu  imala sam ‘anđela čuvara’ koji me je vodio, pokazao liturgiju, kako se treba ponašati i sve ono što ministrant mora znati. Kroz tu godinu puno sam naučila i službeno bila primljena. Još uvijek čuvam fotografiju tog dana kada sam primljena u službu ministranata i do dolaska u Rijeku sam ministrirala. To je samo jedan od primjera. Svog tadašnjeg župnika posjetila sam nedavno kada sam bila u posjeti obitelji i tada mi je darovao rokovnik sa slikom ministranata kojega uvijek nosim sa sobom.  Bez obzira na moguće razlike, zajedništvo koje imamo u vjeri je nešto najljepše. Gdje god bili i kojim god jezikom govorili, svi smo jedno u Gospodinu.

U Godini smo posvećenog života. Je li Vam bilo teško odbaciti sve i slijediti Gospodinov poziv?

To je jako teško za nekoga tko je mlaka srca, tko sluša druge, a ne svoje srce. Te osobe bi trebale biti više u molitvi s Isusom. Svijet nudi puno primamljivih stvari koje su ponekad zamka. Teško je sve ostaviti, ali treba slijediti srce. Kao uzora tu vidim i sv. Ignacija Loyolu koji se doista predao Bogu, a sve na veću slavu Božju. Uvijek je tražio izvor u Bogu i u tom duhovnom smislu mi se jako dopala njegova duhovnost. Između ‘radnih’ sati, mislima moramo biti s Bogom.

Doznali smo za jednu zanimljivu tradiciju u Družbi Presvetog Srca Isusova. Vi ste, ako ćemo slijediti taj trag, izmoljeni?

Da. Svaka kandidatica moli za novo duhovno zvanje, za onu koja će doći poslije nje. Mislim da je s. Ana mene ‘izmolila’. Ja sam možda izmolila Mariju koja je sada s nama. U svakom slučaju, voljela bih da naše molitve probude ljubav prema Kristu u nekom djevojačkom srcu.

Što biste poručili djevojkama koje razmišljaju o duhovnom pozivu?

Budite hrabre. Znam, mnoge prijateljice će vas suprotno savjetovati i odvraćati od nauma, ali ne slušajte ih. Ne gledajte previše na svijet, jer svijet je prolazan. Jednostavno se treba predati Duhu Svetom koji će vas voditi tamo gdje treba. Bog će vam kucati na vrata dok se ne odazovete.