Propovijed o stotoj obljetnici rođenja mons. Josipa Pavlišića

Katedrala 13. siječnja 2015.

(Čit. Iz 61, 1-3a; 2 Tim 4, 1-5; Iv 10, 11-16)

Draga braćo i sestre!

1.     U Poslanici Hebrejima čitamo: „Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru“ (Heb 13, 7). Potaknuti tom riječju, ali i ljudskom i kršćanskom zahvalnošću, okupili smo se večeras u ovoj našoj prvostolnici da se molitveno sjetimo mons. Josipa Pavlišića, pastira Crkve Božje na prostorima između Učke, Velebita i Plješivice, područja na kojem se u vrijeme njegova aktivnog službovanja prostirala najprije Senjsko-modruška i Riječka biskupija, a zatim Riječko-senjska nadbiskupija te konačno, kad je već bio umirovljen, Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska biskupija.

Mons. Josip Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914., ali zbog božićnih blagdana stotu obljetnicu njegova rođenja slavimo danas, 13. siječnja, na dan kada je 1952. godine u Pazinu bio zaređen za pomoćnog biskupa mons. dr. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i riječkom administratoru, kojega će 1974. naslijediti na stolici riječko-senjskih nadbiskupa i u toj će službi ostati sve do 5. siječnja 1990., kada je upravljanje Riječko-senjskom nadbiskupijom predao svome nasljedniku mons. dr. Antonu Tamarutu.

2.     Činjenica da je proživio dva svjetska rata, fašizam i komunizam te Domovinski rat, dovoljno govori o tome kakav mu je bio život. Rođen u Starom Pazinu na početku Prvog svjetskog rata, za svećenika je zaređen 2. travnja 1938., neposredno uoči Drugog svjetskog rata, a za biskupa 1952., u vrijeme kada su se komunistički progoni Crkve, koji su trajali već od 1945., još više radikalizirali zbog imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom. Novoj je vlasti to imenovanje bila izlika da raznim pritiscima pokuša oslabiti utjecaj Crkve, koja je uporno odbijala suradnju s njom. Radi toga zatvarana su sjemeništa, a mnogi sjemeništarci i svećenici slani u zatvore, Katolički bogoslovni fakultet bio je izbačen iz Sveučilišta, vjeronauk iz škola, a svećenici, kako bi ih se međusobno podijelilo i ujedno odijelilo od biskupa, prisiljavani na učlanjivanja u svećenička udruženja pod kontrolom vlasti. Takva situacija značila je pravi „križni put“ za Crkvu, za biskupe, svećenike i sve vjernike. U takvim okolnostima počelo je biskupsko služenje mons. Josipa Pavlišića i, uz manje izmjene, trajalo sve do njegova umirovljenja, tj. do demokratskih promjena. Prisjetimo se – za ilustraciju prilika u kojima je kao biskup djelovao – da je u Rijeci prva crkva poslije Drugog svjetskog rata izgrađena 1988., nakon više od dva desetljeća traženja i čekanja dozvole, i da je sâm nadbiskup Pavlišić čekao petnaestak godina dozvolu za gradnju nove zgrade Bogoslovnog sjemeništa, i dobio ju pet godina prije demokratskih promjena.

No trpljenja mons. Pavlišića počela su još davno prije. Prvi svjetski rat odnio mu je u nepovrat oca, tako da je majka sama morala podizati osmero djece. U svojim je Uspomenama zapisao svoje najranije sjećanje na taj strašni pokolj: „Jednom je bio vedar ljetni dan, u daljini se čula grmljavina, a ja sam gledao okolo i pitao braću zašto grmi kad je nebo vedro. Braća su mi odgovorila: ‘Mario (to mu je bilo drugo krsno ime i po njemu su ga zvali u obitelji), ne grmi, ne, nego to kaluni va vojske hitaju.’“ Već kao dijete, a kasnije i kao bogoslov i svećenik, osjetio je svu brutalnost talijanskog fašizma koji je nastojao izbrisati svaki trag hrvatstva u Istri. Drugi svjetski rat, u kome je, zajedno s Božom Milanovićem i drugim hrvatskim svećenicima, bio na strani onih koji su se borili za pripojenje Istre matici Domovini, proveo je u župama Gologorica i Karbune. U Gologorici je jednog dana, zajedno s dvadesetak mještana, bio uhićen od Nijemaca i stavljen pred streljački vod, ali se njemački zapovjednik odjednom nekim čudom predomislio i nije ih dao strijeljati.

3.     Velikom naporu i trpljenju bio je izložen i odmah nakon rata. Naime, 5. listopada 1945. tršćanski biskup Antonio Santin priopćio mu je da će ga imenovati duhovnikom i ekonomom Biskupskog sjemeništa u Pazinu, koje je namjeravao otvoriti. Za rektora je bio imenovan vlč. Leopold Jurca. Njih su dvojica trebali u nemogućim uvjetima organizirati sjemenište, zbog čega ih je porečko-pulski biskup Radossi, kad su mu izložili svoj plan, nazvao „fantastima“. Ništa lakše nije bilo ni kad je kao pomoćni biskup stupio na tlo tadašnjih biskupija senjsko-modruške i riječke. Došao je u ratom i poraćem razorene i „spaljene“ biskupije, ne samo u materijalnom nego i u pastoralnom i duhovnom pogledu. Biskupijske kuće u Rijeci i Senju bile su razorene, odnosno teško oštećene, tako i mnoge crkve i župni stanovi širom prostranih područja Gorskog kotara, Like i Korduna. Ljudi su bili prestrašeni i zbunjeni, „kao ovce bez pastira“. Zbog velikog manjka svećenika Pavlišić je ubrzo uvidio da se sâm mora neposredno angažirati u župnom pastoralu. Tako je kao pomoćni biskup preuzeo upravljanje Ogulinom i okolnim župama, a kasnije i Gospićem. U Čabru su ga htjeli, na sličan način kao Bulešića u Lanišću, za vrijeme krizme ubiti. Na svoje je uši čuo razgovor svojih progonitelja i riječi: „Živ iz Čabra neće izići.“ Do župa je putovao biciklom, kamionima, zaprežnim kolima, motorom i kasnije automobilom, ali često i pješačeći. Sam je obrađivao zemlju i druge poticao i uključivao, kako bi se na taj način opskrbili hranom do koje se, zbog pomanjkanja novaca, teško dolazilo. Ali sve te poteškoće nisu ga slomile ni oslabile nego ojačale i očvrsnule. Za protivnike i kritičare uvijek je nalazio nešto čime bi ih ispričao, ne osuđujući nikoga. Bio je čovjek snažna tijela i duha, čelične volje, ali blaga i ponizna srca koje je ljubilo Krista, Crkvu i svakog čovjeka. Nije ga uvijek bilo lako razumjeti, a još manje slijediti, što je mnoge njegove suradnike zbunjivalo.

4.     Unatoč nedostatcima i pogreškama koje je imao kao svaki čovjek, mons. Josip Pavlišić ostavio je iza sebe neizbrisiv trag dobrote, požrtvovnosti, hrabrosti i ljubavi za Boga, Crkvu i Domovinu. Posebno će ga se trajno pamtiti kao „biskupa graditelja i obnovitelja“. Tijekom svog dugog biskupovanja, najprije u svojstvu pomoćnog biskupa, a zatim kao nadbiskup, uspio je obnoviti gotovo sve što su rat i vrijeme porušili, ali i sagraditi novo. Među novim što je iz temelja izgradio najznačajnije su nova zgrada Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, proširenje nadbiskupijske zgrade u Rijeci te u Senju izgradnja kuće u kojoj je danas smještena „Sakralna baština“. Dakako, sve to ne bi mogao da nije imao podršku i pomoć svećenika i redovnica, posebno redovnica Presvetog Srca Isusova koje je svesrdno podržavao i pomagao. A njegovo su zalaganje prepoznali i mnogi dobrotvori, koje je znao naći i za svoje naume oduševiti. Kad se radilo o potrebama Crkve, bio je spreman na svaka vrata pokucati i, ako je trebalo, do zemlje se prignuti, samo da bi dobio potrebnu pomoć. Tim ga je više pogađalo i boljelo kada se mnogo toga što je silnim trudom bilo obnovljeno odjednom u Domovinskom ratu počelo pretvarati u prah i pepeo. Ali u Božju providnost ipak nije sumnjao nego je, poput Joba, govorio: „Gospod dao, Gospod uzeo!“ Umjesto jadikovki, svesrdno se tijekom Domovinskog rata kao umirovljeni nadbiskup dao u službu Caritasu proputovavši na tisuće kilometara u traženju pomoći za prognanike i izbjeglice.

5.     No, ono što je najvažnije, nadbiskup Pavlišić bio je obnovitelj vjere i nade u narodu. Radi toga je u svakoj prilici tražio neposredan kontakt s ljudima, razgovarao je s njima, raspitivao se kako žive, što rade, zalazio u njihove kuće, pa čak i u štaglje i staje. Osvajao je ljude i za Krista ih pridobivao svojom jednostavnošću, bliskošću i nepatvorenošću. Nije bio niti je želio biti „gospodin“. On je stvarno živio prema riječima koje se rado primjenjuju na svećenike: „uzet od ljudi za ljude“. Radije je poticao nego korio, radije pokušao drugoga razumjeti nego osuditi. I tako je pristupao svakom čovjeku, vjerniku i nevjerniku. Bio je pastir koji je poznavao svoje ovce i one njega. Kao Isus plakao je i govorio: „Žao mi je naroda!“ Bio je doista blagovjesnik siromasima, obeshrabrenima, žalosnima, tješio je sve Božjom utjehom i pravdom. Uporan u propovijedanju Božje riječi i slavljenju svetih otajstava, posebno svete krizme, strpljiv u poučavanju i ispravljanju, doslovno se, kako bi rekao sv. Pavao, zlopatio u želji i nastojanju da izvrši povjerenu mu zadaću blagovjesnika i pastira Božjega naroda.   

Stoga, braćo i sestre, možemo i moramo biti Bogu zahvalni što je našoj Crkvi i nadbiskupiji u svojoj providnosti podario upravo takvog pastira kakav joj je bio potreban u teškom vremenu komunističke vlasti u nas. Ljudski gledano, smatramo da je vjerno izvršio svoje poslanje. Znamo da konačni sud pripada Vječnom sucu, čijemu milosrđu ovom svetom misom želimo preporučiti našeg pokojnog pastira i njegova vjernog slugu, nadbiskupa Josipa Pavlišića. Amen.