Propovijed na misi u povodu otvaranja Katoličke osnovne škole “Josip Pavlišić”

Kapela Bogoslovnog sjemeništa, 7. rujna 2015.

(Čit. Mudre izreke 1, 1-7; Ps 78 ; Mt 11, 25-30)

Dragi učenici, dragi roditelji i učitelji, poštovana sestro ravnateljice, draga braćo i sestre!

1. Okupili smo se dati hvalu Bogu za dar prve Katoličke škole u Rijeci, koju danas otvaramo.

Mi kršćani znamo da je sveta misa, spomen čin Isusove žrtve za nas, najsavršeniji načini kako Bogu zahvaliti za sve što od njega primamo. Misa je veliko hvala, do te mjere da je euharistija, tj. zahvaljivanje, postala njezino pravo ime. Pritom je sam naš Gospodin Isus Krist ono prvo i temeljno za što Bogu zahvaljujemo. Sv. Ivan o tome kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3, 16). To je temeljni dar u kojem nam Bog sve dariva, pa i ovu našu školu za koju mu ovim svetim slavljem zahvaljujemo. Našu zahvalu pratimo i molitvom da Božji blagoslov po Kristu neprestano prati učenike, učitelje i ostale djelatnike, kao i roditelje i osnivača škole, kako bismo svi zajedno mogli izvršiti ono što Bog od nas po ovoj ustanovi očekuje.

2. A o tom očekivanju rečeno nam je ponešto u današnjem čitanju iz biblijske knjige Mudrih izreka. Tu se govori o spoznaji mudrosti i o prihvaćanju umne pouke; o odgoju za pravdu, pravicu i nepristranost; o tome da neiskusni steknu pamet, a mladići znanje i umijeće; o razumijevanju mudrih izreka i prispodoba, tj. o stjecanju sposobnosti refleksivnog mišljenja, kojim se umnažaju znanje i mudrost. To su shvaćanja škole i učenja koje k nama dolaze iz davnine i mogu nam se činiti beskrajno dalekim od današnjih poimanja odgoja i učenja. Ali, ako se dublje nad njima zamislimo, otkrit ćemo da te drevne izreke i pouke nisu baš tako neaktualne kako se na prvi pogled čini. Ta zar nam i danas nisu potrebne mudrost, pamet i razbor? Zar nije glavni cilj i današnje škole da neiskusni postanu pametni i mudri, da mladi steknu znanja i umijeća? Zar se i danas ne potiče mlade na razumno, tj. refleksivno i kritično usvajanje onoga što su otkrili, rekli, napisali ili činili prijašnji naraštaji? Zar i današnja škola ne smatra svojom primarnom zadaćom odgajanje za pravdu i pravičnost, za objektivnost i nepristranost?

3. Ako je sve što smo čuli o poučavanju iz ovog kratkog čitanja iz biblijske knjige Mudrih izreka u suštini ono za čim teži i radi čega postoji i svaka suvremena škola, u čemu je onda razlika između davnih i današnjih odgojnih ustanova? Očito tu razliku treba tražiti u poimanju čovjeka, društva, pedagoških didaktičkih metoda i sl. A možda je razlika između nekadašnjih i današnjih škola ipak najviše izražena u zadnjoj rečenici današnjeg čitanja iz Mudrih izreka: „Strah je Gospodnji početak spoznaje, ali ludi preziru mudrost i pouku.“ Pojam „strah Gospodnji“ ne označava nekakvo iracionalno drhtanje pred Bogom nego odnos pun poštovanja prema Stvoritelju svega. Razlika između drevne i današnje škole je upravo u tom odnosu prema Bogu. Nekad se smatralo nerazumnim ne mariti za Boga i ne odgajati mlade za poštovanje njegovih zapovijedi, dok je danas obratno: Boga i vjeru u njega smatra se često nečim ludim ili u najmanju ruku zastarjelim, dok se mudrošću smatra neobaziranje na Boga odnosno nijekanje njegova postajanja. Iz tog stava proizlazi nastojanje da se svijet i čovjek objasne bez njega, odnosno da se čovjeka stavi na mjesto koje se nekada pridavalo Bogu. Dok je drevni biblijski mudrac govorio: „Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!“ (Ps 139), danas je mnogima takvo „čitanje“ svijeta i prirode posve nerazumljivo i strano.

4. Možemo se s pravom pitati gdje je tu mjesto katoličkoj školi? Na to očito moramo odgovoriti da nju s drevnom školom o kakvoj govori pisac Mudrih izreka povezuje, kao i svaku suvremenu školu, želja da mlade naraštaje odgoja za pravednost, pravičnost i istinoljubivost, da im pomaže u stjecanju i umnažanju znanja i umijeća, kao i u razvijanju kritičke misli. S druge strane, sa suvremenom školom ona dijeli sve najmodernije pedagoške i didaktičke metode i standarde, ali se od nje razlikuje u shvaćanju mjesta i uloge Boga u odrastanju i životu čovjeka. Naime, katolička škola polazi od religiozne vizije čovjeka i, u skladu s time, od toga da je strah Božji početak spoznaje, kako kaže drevni biblijski mudrac, odnosno, početak mudrosti, kako tvrdi psalmist (Ps 111). Dakle, priznanje i štovanje Boga početak je spoznaje i mudrosti. Polazeći od toga, katolička škola želi pomoći mladom čovjeku da otkrije Božju prisutnost u prirodi, u događajima svijeta i posebno u vlastitom životu, upravo onako kako je svijet, čovjeka i sebe u svjetlu Božjem promatrao drveni psalmist koji pjeva: „Bože, Gospode naš, divno je ime tvoje po svoj zemlji, veličanstvom nebo natkriljuješ! U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja, da postidiš mrzitelja, zlotvora. Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim. Bože, Gospode, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!“ Dok suvremena škola promiče uglavnom areligiozni humanizam, katolička se izričito opredjeljuje za religiozno shvaćanje čovjeka. Ali to ne znači podcjenjivanje onih koji drukčije shvaćaju svijet i čovjeka.

5. Braćo i sestre, škola je u službi istine. A u današnjem evanđelju Isus nam govori kako istinu – a gdje je istina, tu je on odnosno Bog -, mogu spoznati samo oni koji sebe ne smatraju mudrim i umnim nego malenima. Ujedno nas on poziva: „učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“, dodajući da ćemo tako „naći spokoj dušama svojim“. Dakle, za spoznaju istine, potrebno je ponizno srce, potrebna je duh koji je svjestan da ne zna svu istinu, da je istina uvijek veća, zbog čega smo uvijek pred njom maleni i kao takvi trajno na putu prema njoj. Za takav odnos prema istini treba odgajati djecu i mlade. A to mogu samo učitelji koji sebe doživljaju malenima pred istinom. Potrebno je odgajati ne za posjedovanje istine, jer ona posjeduje nas, a ne mi nju, nego za otvorenost istinu, za neprestanu težnju za njom. Svaki će učitelj biti u onoj mjeri učitelj istine u kojoj njegovi učenici budu mogli u njemu prepoznati Isusovo krotko i ponizno srce, srce koje zna i osjeća kako je istina uvijek veća, kako ona obuhvaća i drži nas, a ne mi nju. Isus kaže da nas samo takav stav prema istini čini spokojnima. Dragi učitelji i učiteljice, živite takav odnos prema istini, kako biste i svoje učenike mogli odgojiti za otvorenost prema njoj. Neka vam u tome pomogne svojim primjerom, ali i zagovorom ona pod čijim je budnim okom maleni Isus rastao u dobi, mudrosti i milosti pred Bogom i ljudima (usp. Lk 2, 52). I vi budite svojim učenicima takvi učitelji, a vi, draga djeco, učenici koji će poput Isusa rasti ne samo u dobi nego i u mudrosti i spoznaji istine pod vodstvom vaših vrijednih roditelja i učitelja. Amen.