Propovijed na misi otvaranja Godine milosrđa

(Katedrala, 13. XII. 2015.)

Draga braćo i sestre!

1.     Malo prije otvorili smo vrata milosrđa i prošli kroz njih. Jesmo li svjesni što smo učinili? Kroz što smo to prošli i kamo smo ušli? Odgovor na to pitanje daje nam sam Gospodin Isus koji kaže: „Ja sam vrata . Kroza me tko uđe, spasit će se (Iv 10, 9). Isus je svjestan da je on „prolaz“ kroz koji imamo pristup u novi prostor, na novo mjesto, u novi život. Jedan od poznatih i utjecajnih filozofa dvadesetog stoljeća govorio je o „zatvorenim vratima“, kojima je čovječanstvo „zatvoreno“. Doista, čovjek izgleda kao biće zatvoreno u tamnicu neumoljivih determinizama: roditi se i umrijeti, proizvoditi i trošiti, radi i odmarati se itd. Stoga se opravdano postavlja pitanje: Postoji li neki izlaz iz tog stanja ili je čovjek osuđen vrtjeti se u tom začaranom krugu nemoćno čekajući da „brod potone“?

Što nam je u toj situaciji potrebnije nego netko tko može pomoći, tko zna izlaz? Isus se javlja i tvrdi da je on upravo taj koji ne samo zna „vrata“ nego da je on osobno ta „vrata“ kroz koja, iz tamnice u kojoj se nalazimo, možemo doći u prostore slobode i istinskog života. U tom smislu on, kako smo čuli, kaže: „Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti( Iv 10, 9). „Ulaziti i izlaziti“ označava slobodu, a „paša“ život, život u slobodi, „život u izobilju“, kako malo dalje u istom tekstu Isus kaže (usp. 10, 10).

2.     Dolaskom pred zatvorena vrata naše katedrale, mi smo si predočili našu bezizalnost, iz koje se sami ne možemo izbaviti. Zbog toga smo ih dodirnuli u nadi da će nam ih netko s druge strane otvoriti, da postoji netko tko to može. I ona su se otvorila, ne sama od sebe, nego Krist nam ih je otvorio, on nam je pokazao prolaz i izlaz, objavivši se time sam kao vrata u život, vrata koja više nikakva sila neće moći zatvoriti. Katedrala na čija smo zatvorena vrata došli u nadi da će se otvoriti označava Crkvu, koju je Isus ustanovio i povjerio joj da ljudima naviješta i svjedoči kako je on otvorio zaključana vrata, koja prije njega nitko nije mogao otključati. A prolaz kroz ta vrata zove se krštenje, kojeg smo se, izvršavajući obred otvaranja i prolaza, sa zahvalnošću prisjetili. Prostor u koji nas je ono uvelo zove se Crkva, koja je zajednica svih onih koji su prihvatili da prođu kroz Kristova vrata i tako s Kristom uskrslim i proslavljenim prijeđu iz smrti u život.

3.     Izvršivši sve to, i nama se, braćo i sestre, postavlja isto pitanje kao slušateljima Ivana Krstitelja u današnjem evanđelju, koji su ga, nakon što su čuli njegovu propovijedi, pitali: „Što nam je činiti?“ Ono što im je on tada odgovorio, zacijelo možemo smatrati odgovorom i na naše pitanje. Naime, Ivan svojim slušateljima najprije kaže da trebaju biti solidarni sa siromašnima, dijeleći s njima ono što posjeduju. Zatim ih poziva neka savjesno i odgovorno obnašaju svoju službu u društvu. Tako npr. carinicima kaže neka „ne utjeruju više nego što im je određeno“, a vojnicima i policajcima neka ne čine nasilja i ne prave lažne prijave te da budu zadovoljni svojom plaćom (usp. Lk 3, 10-14). Primjenjujući Ivanove riječi na nas, moramo zaključiti kako prolaz kroz Kristova vrata zahtijeva savjesnost i odgovornost u obnašanju građanskih dužnosti, kao i solidarnost sa siromašnima i potrebitima bilo koje vrste. Ako tako shvatimo i proživimo Godinu milosrđa, ona će sigurno uroditi napretkom društvene solidarnosti, pravednosti i odgovornosti. A svi znamo koliko je u tome naše suvremeno društvo deficitarno, zbog čega nam se čini kao da smo zatvoreni u neko stanje iz kojeg nema izlaza. To znači da bismo, i kao pojedinci i kao zajednica, crkvena, ali i društvena, u ovoj godini trebali izoštriti svoj duhovni sluh i vid, kao i savjest, što bi nam omogućilo otkriti skriveni izlaz iz stanja u kojem se nalazimo i koje nam se, kako smo rekli, čini bezizlaznim. Za nas vjernike taj izlaz svakako je Isus Krist.

4.     Upravo jer je Krist, izlaz, vrijedi, braćo i sestre, pozorno slušati upozorenje Ivana Krstitelja, što smo ga čuli u današnjem evanđelju: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3, 16). U hebrejskom se jeziku istom riječi (ruah) označava vjetar i duh. Tom igrom riječi sveti pisac nas želi potaknuti da dopustimo Duhu Svetom neka poput olujnog vjetra ispremeta naše pogrešne životne prioritete i kao u ognju sažga sve naše grijehe i nečistoće. A sigurno se među onim što bi tijekom ove Godine milosrđa vjetar trebao otpuhnuti i Duh sažgati nalaze, uz tolike druge stvari, i naša očijukanja i simpatiziranja s raznim zemaljskim ideologijama, koje nas, u suprotnosti s beskrajnim obzorima koje nam otvara Isus Krist, zatvaraju u uske okvire materijalizma i ateizma. Prema Isusu, dati se zavesti takvim ideologijama, znači napustiti njega, jedinog istinskog pastira čovjeka, naspram kojemu su svi ostali lažni spasitelji. Opirati se takvim ponudama „spasenja“ nije lako, to je kao prolaziti kroz „uska vrata“, koja nam je Isus otvorio svojom mukom, smrću i uskrsnućem i koja nam jedina omogućuju pristup u istinski život. Naime, predlagati čovjeku samo perspektivu koja je ograničena na ljudsko i zemaljsko, znači u Isusovim očima „ubiti“ ga, jer čovjek živi u punini samo ako je otvoren Bogu. U tom smislu neki duhovni pisac tvrdi: „Očito je da samo Isus čovjeku otvara beskonačni prostor. Izvan njega, čovječanstvo je strogo ‘zatvoreno’ u sebe samo: nijedna ideologija, nijedan politički ili društveni lider, nikakvo znanstveno otkriće, ne mogu nas osloboditi neminovnosti ‘da smo samo ljudi i da nam je dakle umrijeti’. Ali Isus, Bogočovjek, oslobađa nas naše nemoći i uvodi nas u božansko područje. To su Vrata koja su otvorena prema beskonačnomu, vječnomu.“

Stoga, draga braćo i sestre, kao što smo danas fizički prošli kroz Vrata milosrđa, simbolizirana vratima naše katedrale, tako se trudimo tijekom ove godine i duhovno kroz njih prolaziti, kako bismo se trajno nastanili u Božjim prostorima u koje nas Isus predvodi i gdje nas očekuje. Amen.