Katedrala sv. Vida 28. 11. 2015.
(90-god. Biskupije, 45-god. Metropolije, 40-god. svećeništva i 15-god. biskupstva mons. I. Devčića)
Draga braćo i sestre,
1.Radosno smo danas okupljeni u ovoj prvostolnici, crkvi-majci Riječke nadbiskupije da svečanim euharistijskim slavljem obilježimo značajne okrugle godišnjice – upravo jubileje – kako ove Riječke nadbiskupije i Metropolije tako i njezina pastira, nadbiskupa i metropolita mons. Ivana Devčića.
Kristova zajednica Crkva trajno živi od spomena; i sama misa, središnji bogoslužni čin Crkve, jest spomenčin – spomen na Krista i njegovo žrtveno predanje iz ljubavi . No Crkva živi također s nadom i od nade, uvijek okrenuta Božjoj budućnosti; crpeći tako snagu za svoj sadašnji trenutak, za kairos, sa sviješću trajnoga i hitnog poziva: sada i ovdje izvršiti poslanje koje je od Krista primila. I svaka mjesna Crkva, i svatko od nas kao pojedinac, živi svoj “sada”, svoj životni trenutak, sa spomenom prošloga i s nadom u buduće.
Spomen je osvrt na prijeđeni put. U Bibliji, slavlje spomena znači upravo stalno podsjećanje na Božja dobročinstva učinjena njegovu narodu, a što vjernika izaziva na trajno zahvaljivanje Bogu milosrdnom i vjernom.
Riječima liturgije možemo zato danas ovdje sabrani radosno klicati: “Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno” zahvaljivati Trojedinom Bogu za dobročinstva koja nam je iskazao: za ustanovljenje i 90-godišnju prisutnost i organizirano djelovanje ove Riječke nadbiskupije; za 45 godina Riječke metropolije; te za 40 godina svećeništva i 15 godina biskupstva nadbiskupa mons. Devčića.
2.Doista, bila su to velika crkveno-povijesna događanja na ovom rubnom dijelu naše domovine, koje je stoljećima bilo i politički i crkveno cijepano i dijeljeno, koje je i u 20. st. doživjelo velike promjene, te se je konačno 1970. godine crkveno-pravno oblikovalo u današnju Riječku crkvenu pokrajinu s trima sufraganskim biskupijama: Gospić- Senj, Krk i Poreč-Pula. – A znamo, povijesne nam okolnosti nikad nisu bile sklone, događaji nas nisu milovali. Bez državne samostalnosti, podijeljeni raznim granicama, kao mali narod pritisnuti sa svih strana od većih i jačih; dapače trajno ugroženi, čak i pod prijetnjom nestanka… Nismo mogli dobiti ni svoje kanonizirane svece, dok su drugi narod postizali kanonizacije svojih kraljeva i kraljica, knezova, biskupa i redovnika… Naše nije imao tko “progurati”: eto, što je sve značilo ne imati svoju državu!
No u 20. st. dogodilo nam se, i to današnjim slavljem želimo proslaviti i Bogu na svemu zahvaliti, da je na ovom prostoru, u gradu Rijeci, bila osnovana nova biskupija; i to u sasvim posebnim okolnostima – ali stara je riječ “Bog i po krivim crtama ravno piše”; kasnije je u novim mirnijim vremenima osnovana ova zapadnohrvatska Riječka metropolija, koja uz Riječku nadbiskupiju povezuje u jednu crkvenu pokrajinu (1) nekadašnji grozd malih starokršćanskih biskupija na istarskom poluotoku (današnja Porečka i Pulska biskupija); (2) pa također grozd malih povijesnih otočkih biskupija (današnja Krčka biskupija); (3) te prostore Krbave, Modruša, Senja (današnja Gospićko-senjska biskupija).
Čini mi se prikladnim ponoviti danas i ovdje riječi koje je pok. Josip Turčinović izrekao 1978. u Poreču, na proslavi sjedinjenja istarskih biskupija: “Ovo odrešito i jasno razgraničavanje (napisano u Papinoj buli), istarski svećenik, baštinik neutrnjive glagoljaške prošlosti, ne može doživljavati drukčije nego sa srsima radosti u duši, silovitim redanjem izdržanih minulih događanja u mislima, i smirenijim predanjem budućnosti… A zaslužio je da mu se dopuste te misli i osjećanja… (Papina) bula jest dakle crkvenopravni pečat, amen jednom predugom, mukotrpnom, često opasnom ali bogatom i u konačnici lijepom povijesnom događanju… Zato je večeras čitamo s mirom u duši, istodobno kao svoje postignuće i prekretnicu. I tako nakon što se sav hrvatski narod Istre po prvi put u svojoj povijesti 1945. našao zajedno s maticom zemljom u jednoj državi, danas i sva istarska Crkva u sklopu Riječke metropolije ulazi konačno u zajedništvo s Crkvom u Hrvatskoj, ista ona Crkva koja je vjekovima u malome istarskom kmetu žeđ za tim zajedništvom jedina ovdje mogla i znala buditi.”
Braćo i sestre, Riječka nadbiskupija i metropolija slavi danas svoj osobiti trenutak spomena i zahvaljivanja Bogu, gospodaru povijesti, Bogu milosrdnome i vjernome. I dok slavi svoje početke i desetljeća rasta, sjeća se sa zahvalnošću svih koji su se ugradili u to djelo (spomenimo tek poslijeratne nadbiskupe Burića, Pavlišića i Tamaruta), te si želi još snažnije posvijestiti hitnost svoga sadašnjeg poslanja: svjedočiti evanđelje spasa ovom naraštaju i svijetu. Nalazeći se na ovoj kvarnerskoj vjetrometini, na ovim zapadnim vratima Hrvatske, u dodiru sa svim novim što nam stiže iz velikog svijeta, ova mjesna Crkva svijesna je doista da je pozvana na otvorenost i dijalog, ali ne manje također i na svjedočenje vječnih vrijednosti evanđelja. Pozvana je biti onaj evanđeoski “domaćin koji od svoga blaga iznosi novo i staro.”
3. Poštovani sudionici ovog slavlja, drago nam je danas – uz obljetnice Nadbiskupije i Metropolije – obilježiti također 40-godišnji jubilej misništva i 15-godišnji jubilej biskupstva nadbiskupa mons. Ivana Devčića, kojemu od srca čestitamo lijepe godišnjice i s kojim zajedno zahvaljujemo Bogu za sva njegova dobročinstva. Rado se s našim nadbiskupom danas podsjećamo na njegove početke, na njegov mali dragi svijet u Krasnu, odakle će potom kao 14-godišnjak, nošen željom i odlukom, ali i osobnom hrabrošću krenuto u Riječko i Pazinsko sjemenište (bilo je to za jednog ondašnjeg dječaka sigurno kao putovanje preko svijeta); i te će gimnazijske godine biti važne u intelektualnom, općeljudskom i vjerničkom formiranju. Nakon Pazina i Rijeke slijedit će Rim: ne samo Rim s visokim studijem filozofije i teologije, nego i Rim kao središte katoličanstva, Grad koji širi vidike na univerzalnu Crkvu i sav svijet; Grad koji pruža doživljaj bliskog susreta sa samim početcima Crkve – grobovi su tu apostola, katakombe, prvokršćanski mučenici… Identičan će takav, nadasve lijep i dubok doživljaj Rima imati, i u Duhovnom dnevniku zapisati, bogoslov Miroslav Bulešić dok je od ’39. do ’43. boravio u Sjemeništu “Lombardo”. Kao mladi župnik ujesen ratne ’43., na samom početku službe u župi Baderni, on u pismu spominje “dragi Lombardo” i sa sjetom misli na dojučerašnje nadasve lijepe bogoslovske dane u Rimu. Nadbiskup Fogar, bivši Tršćanski biskup kojega je pod pritiskom fašističkih vlasti Sveta Stolica bila razriješila službe u Trstu i učinila ga kanonikom u Santa Maria Maggiore u Rimu (bio je naime prepošten prema Hrvatima iu Slovencima u svojoj Biskupiji); susrećući mladog bogoslova Bulešića, Fogar je rekao za nj jednom svom prijatelju svećeniku: “Ovo je budući porečki biskup.”
Ne znamo je li netko u Rimu ’70-tih godina nešto slično govorio o mladom bogoslovu Devčiću, no sigurni smo da je Providnost vodila životni put mladog bogoslova, kasnijeg svećenika i današnjeg nadbiskupa Ivana. Po povratku iz Rima on će kao mlad svećenik I profesor preuzeti vrlo odgovorne i specifične zadaće odgojitelja bogoslova, predavača na Teologiji i suradnika u katoličkom tisku. Na ta tri kolosijeka odvijat će se najvećim dijelom budući svećenički život i rad mons. Devčića, u središnjim ustanovama Riječke nadbiskupije. A onda će 2000., na već očvrsnula ramena ovog odgovornog, iskusnog i zauzetog svećenika, profesora, intektualca Providnost (a tko drugi?) natovariti breme biskupske službe.
4.Biskupskim ređenjem, ne sumnjamo to, mons. Devčić je na nov i još širi i dublji način doživio svoje svećeništvo i biskupstvo kao “dar i otajstvo” ali i kao pastirsku službu i zadaću koja mu je u Crkvi povjerena. Krist sebe definira kao Dobrog Pastira: on pozna svoje, sabire ih, brine se za njih, izvodi ih, čuva ih i brani – sve do žrtve vlastitog života. Sveti pjesnik, izrazit će u psalmu to svoje iskustvo Božje blizine, brige i milosrđa, krasnim molitvenim klicanjem i zahvaljivanjem. Isto vjerničko osobno iskustvo Božje blizine i brige za nas, uvjet je za svakog svećenika i biskupa da u životu istinski nasljeduje primjer Krista Pastira. A djelo Krista, Dobrog Pastira, jest služenje, nikako ne najamništvo. Isus je mjerilo pravog postupka prema svakom čovjeku, svakoj skupini ljudi i cijelom čovječanstvu. Čovjek je prvi zakon evangelizacije, on je “put Crkve”, reći će sv. Papa Ivan Pavao II. I Krist želi, po svoj Crkvi, a osobito po službi biskupa i svećenika, ljudima posredovati život i to “život u izobilju”. Sigurni smo da su ovi odlomci Pisma bili za nadbiskupa Ivana u godinama njegova služenja trajno nadahnuće kako za osobno obnašanje službe pastira tako i za njegove poticaje svećenicima, njegovim suradnicima u služenju Crkvi i narodu.
Čuli smo kako sv. Pavao starješinama Crkve u Efezu doziva u svijest: “Duh Sveti (ne radi se dakle tek o našoj osobnoj odluci ili o želji zajednice) postavi vas nadglednicima (čuvarima, stražarima) da pasete Crkvu Božju koju steče svojom krvlju” (Dj 20,28). Nije Crkva nastala tek iz slobodnog udruživanja, nju je Krist otkupio svojom krvlju. Tek s vjerom otkrivamo istinsku bit Crkve, tek u vjeri shvaćamo dubinu službe “vođenja Božje zajednice” i dubinu svoga svećeništva. O bl. Miroslavu Bulešiću netko je lijepo i točno kazao da je bio zaljubljen u svoje svećeništvo. Biti zaljubljen u svoje zvanje – znak je pravog shvaćanja vlastitog identiteta i poslanja, shvaćanja veličine i odgovornosti službe pastira u Crkvi.
Apostol Petar u svojoj je poslanici najkonkretniji kad “starješinama Crkve” (1 Pt 5,1) piše o pravom načinu vršenja njihove službe: “ne prisilno nego dragovoljno, ne radi prljava dobitka nego oduševljeno, ne kao gospodari… nego kao uzori… “
Biti pastiri na sliku Dobrog Pastira.
5.Braćo i sestre, svećenički i biskupski jubilej mons. Devčića prigoda nam je za ovo razmišljanje o otajstvu svećeništva i biskupstva te o otajstvu Crkve, kojoj je nadbiskup Ivan sebe posve stavio u službu. U tom je njegovu služenju bilo blistavih trenutaka – sjetimo se samo nezaboravnih dana boravka Pape Ivana Pavla II. ovdje u Rijeci 2003. Bilo je bez sumnje i ne malo mučnih iskušenja i križeva: no Krist je to svojima i nagovijestio. Ipak, većina dana i godina ovog služenja bilo je svakodnevno ustrajno, često vrlo naporno vršenje svakodnevnih zadataka: na dobro župa i svećenika, sjemeništa i škola, redovničkih i drugih zajednica, te svih slojeva Božjeg naroda i svih ljudi. Nadbiskupovo geslo “Krist – naša nada” bilo je, vjerujemo, uvijek ohrabrenje i snaga.
Ivan Devčić, dječak s Krasna, riječki i pazinski đak te rimski student; intelektualac, profesor i odgojitelj; čovjek otvorenosti, susreta i dijaloga; nadasve pak – po Božjem daru i povjerenju – navjestitelj evanđelja i pastir ove mjesne Crkve… Neka Gospodin blagoslovi i sav daljnji njegov život i rad, u zajedništvu i na planu domovinske i opće Crkve te osobito u ovoj nadbiskupiji i metropoliji. Želimo mu još plodnih biskupskih godina i da na kraju može sa sv. Pavlom reći: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4,7-8). Tako neka bude. Amen.
