Propovijed mons. dr. Ivana Devčića na Uskrs 2015.

Katedrala sv. Vida 5. travnja 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Nakon što smo čuli Božju riječ o Isusovu uskrsnuću i o reakciji prvih Isusovih učenika na taj događaj, zaustavimo se zajedno u razmišljanju nad onim čemu su oni bili svjedoci, nad njihovim ponašanjem i traženjem objašnjenja za to, kao i značenja za njihov osobni život.

Pitajmo se: Jesmo li iznenađeni i zatečeni poput njih? Vidimo da oni nisu ozbiljno uzimali Isusa kad im je navijestio da će treći dan uskrsnuti od mrtvih. Upravo jer su bile čvrsto uvjerene da je Isusovo tijelo u grobu, Marija Magdalena i druge žene zaputile su se prvog dana po suboti na grob pomazati tijelo Isusovo, koje na Veliki petak nije bilo pomazano zbog toga što su Isusa morali žurno sahraniti jer je počinjala subota, dan kad se nije smjelo ništa raditi, pa ni mrtve sahranjivati. One su, dakle, čvrsto bile uvjerene, da je Isusovo tijelo u grobu, kao i svako drugo mrtvo tijelo. Stoga su se veoma iznenadile kada su našle prazan grob i prvo na što su pomislile, bilo je, ne da je Isus uskrsnuo, nego da je njegovo mrtvo tijelo ukradeno.

2.     Nisu se drukčije ponijeli ni drugi Isusovi učenici. Čuli smo kako su Petar i Ivan, čuvši od Marije Magdalene vijest o praznom Isusovu grobu, trčali na grob vidjeti i provjeriti što se dogodilo. Kad bi bili vjerovali Isusovim riječima da će on treći dan uskrsnuti, bili bi Mariji Magdaleni možda rekli: Ženo, što se čudiš, otkud ti pada na pamet da je netko ukrao Isusovo tijelo, ta zar si zaboravila kako nam je govorio da će treći dan uskrsnuti, zar ne vjeruješ Učiteljevoj riječi? Ali ništa od toga. Njih je, kao i Mariju i druge žene, obuzela nevjerica, stoga na sve drugo pomišljaju osim da je Isus uskrsnuo. Trče na grob, ulaze u njega i nalaze povoje u koje je bilo umotano Isusovo tijelo i savijen ubrus koji mu je bio na glavi. Evanđelje ne kaže kakav je to učinak imalo na Petra, dok je o Ivanu rečeno da je vidio i povjerovao. Ali svi tumači ovog evanđeoskog teksta nisu mišljenja da je Ivan u tom trenutku došao do istinske vjere u Isusa uskrsnuloga.

Slična nevjerica progovara iz dvojice učenika koji su se na uskrsno jutro zaputili iz Jeruzalema u Emaus te čovjeku koji im se na putu pridružio, a to je bio Isus uskrsnuli koga nisu prepoznali, na njegov uputit o čemu razgovaraju, odgovaraju da pričaju o Isusu Nazarećanin koji je bio prorok toliko silan na riječi i djelu. Zbog toga su se nadali da će on spasiti Izraela, a židovski su ga poglavari prije tri dana predali da bude osuđen i razapet. Ali, to da su žene našle prazan grob i da su neki od njihovih to provjerili i uvjerili se da je tako kako su žene rekle, sve je to njih dvojicu samo zbunilo. Slično je, na tvrdnju svojih drugova da su vidjeli Gospodina, i apostol Toma reagirao izjavljujući: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Iv 20, 25).

3.     Dakle, svi su Isusovi učenici s potpunom nevjericom dočekali vijest da je njihov Učitelj uskrsnuo. Nije bilo dosta sve ono što su od njega čuli, vidjeli i naučili dok je tri godine bio s njima. Sve su to njegovo raspeće i smrt kao spužvom izbrisali iz njihovih duša, stoga naprosto nisu bili u stanju vjerovati da je on treći dan ustao iz groba, kako im je često o tome govorio dok je bio među njima. To pokazuje da je Isus svoje učenike učvrstio u vjeri u svoje i u njihovo, a to znači i u naše uskrsnuće, tek kad je sam uskrsnuo i kad im se na različite načine kao uskrsnuli objavio. Tako se i sv. Pavao, zahvaljujući samo susretu s uskrsnulim Gospodinom, obratio i od progonitelja postao najgorljiviji njegov apostol. Naime, on nije poznavao Isusa prije njegove smrti i uskrsnuća. To znači, braćo i sestre, da ni mi nismo ni u čemu prikraćeni u odnosu na apostole i prve Isusove učenike koji su poznavali Isusa dok je po Palestini hodao, propovijedajući kraljevstvo Božje. Vjeru u Isusovo i u naše uskrsnuće može nam dati samo Isus kao uskrsnuli, naravno, ako mu dopustimo da nas ispuni svojim Duhom, koji nas jedini može prosvijetliti iznutra i otvoriti nam oči da u Isusu prepoznamo Spasitelja, naše uskrsnuće i život. Upravo radi toga je uskrsnuli Gospodin i izlio na svoje prve učenike, a to znači i na sve svoje učenike, snagu svoga Duha. Duh Sveti je prvi dar uskrsnuloga svijetu. Zbog toga, svjesna da nema vjere u uskrsnuće bez dara Duha Svetoga, Crkva ne prestaje moliti i zazivati: „Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!“

4.     Čuli smo, braćo i sestre, kako Petar, po naravi plašljiv i prevrtljiv čovjek, kad je primio Duha Svetoga, hrabro svjedoči da je Isus, kojega su osudili i razapeli, uskrsnuo od mrtvih i postao sucem živih i mrtvih, i „da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha“ (Dj 10, 14a. 37-43). Takvo svjedočanstvo smo riječima i djelima dužni davati i mi, braćo i sestre, jer: Što drugo znači suuskrsnuti s Kristom, o čemu nam govori sv. Pavao, ako ne živjeti po nadahnuću Duha Svetoga, kojeg nam je Isus dao na krštenju i krizmi? A tko se Duhom Kristovim daje voditi, toga ne vodi niti nadahnjuje „duh ovog svijeta“, duh moći i gospodarenja, oholosti i umišljenosti, laži i nepravde, prezira prema slabima i nemoćnima. Tko slijedi nadahnuća Duha Svetoga, taj se trudi Isusa nasljedovati, njegovu ljubav prema svima svjedočiti, mir i pomirenje donositi, za onim što je gore, a ne za zemaljskim težiti. O, draga braćo i sestre, koliko je Crkvi i našem društvu potreban upravo dar Duha Isusa Krista, koji donosi nadu tamo gdje nade nema, koji donosi ljubav tamo gdje vlada mržnja, koji donosi vjeru gdje su sumnja i očaj, koji donosi život tamo gdje je zavladala smrt. Molimo stoga svakodnevno: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi nas, obnovi lice naše domovine, obnovi srca svih naših ljudi!

5.     Molimo neka bismo i mi spoznali kako je Isusovo uskrsnuće „prvi dan u sedmici“, kojim počinje novo stvaranje, novi čovjek i svijet. Otvorimo se Duhu uskrsloga Gospodina kako bi se za svakog od nas pojedinačno i za cijelo naše društvo moglo sa sv. Pavlom reći: „Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“ (2 Kor 5, 17). Obnovimo sebe, kako bismo mogli obnavljati svijet u kojemu živimo! Isusovo uskrsnuće je novi početak, novo stvaranje, u kojemu Bog ponovno stvara svjetlo i odjeljuje ga od tame (Post 1, 3-4). Sv. Ivan piše kako Marija Magdalena odlazi na Isusov grob rano ujutro, još za mraka. Dakle, još je oko nas mrak, još svijet grca u tami grijeha, ali na obzoru je jutro, na obzoru je svjetlo, na obzoru se pomalja novi dan, novi svijet kojemu je početak uskrsnuće Bogočovjeka Isusa Krista. On može naše pustinje pretvoriti u oaze i cijelu zemlju u zeleni vrt, i naše grobove otvoriti ma kako teškim kamenjem bili zapečaćeni. On se svojim utjelovljenjem i smrću tako združio s čovječanstvom da ga zove kao zaručnik u Pjesmi nad pjesmama svoju odabranicu: „Ustani, dragano moja, …, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.“ (Pj 10-12). Ustani, kao što sam ja iz groba ustao – na to danas sve poziva uskrsnuli Krist Gospodin. Amen.