Propovijed mons. dr. Ivana Devčića na proslavi Majke Božje Trsatske

Svetište Majke Božje Trsatske, 10. svibnja 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Sveto pismo je knjiga Božjih obećanja i ispunjenja obećanja. Cijeli Stari zavjet, prvi dio Svetog pisma, govori o Božjem obećanju spasenja koje Bog daje prvim ljudima i njihovu potomstvu odmah nakon njihova grijeha. U tom je dijelu Svetog pisma prikazano sve ono što je Bog učinio pripremajući ostvarenje onoga što je obećao.

U Knjizi Postanka, odmah nakon grijeha prvih ljudi, on obećava kako će od žene biti rođen potomak koji će zmiji, simbolu zlih sila koje se protive Bogu i njegovu djelu, satrti glavu. A mnogo stoljeća kasnije čujemo opet isto obećanje, sada na usta proroka Izaije: „Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Iz 10, 14). I prorok odmah dodaje da će taj Djevičin sin uništiti sve Bogu protivne naume, dakle, učinit će ono što je rečeno na početku o porodu ženinu koji će đavlu i njegovim slugama satrti glavu. Ali Izaijin tekst kaže još i više. Naime, sad znamo da „porod ženin“ iz Knjige Postanka nije nitko drugi nego Sin Božji, koji se zbog svoje solidarnosti s ljudima naziva „Emanuel, S nama Bog“.  

2.     Drugi dio Svetog pisma, Novi zavjet, opisuje početak i tijek ostvarenja onoga što je Bog na samim početcima čovječanstva obećao. Ta svoja obećanja on je uobličio u svojevrstan plan koji nazivamo Božjim planom spasenja čovjeka i svega stvorenoga. Novi zavjet govori nam o tome kako Bog počinje ostvarivati taj svoj plan, na koji ga način provodi i kako će biti dovršen stvaranjem „novog neba i nove zemlje“, tj. obnovom i preobrazbom svega Božjeg stvorenja. Bog svoj plan počinje ostvarivati izborom žene, djevice, imenom Marija, koja je zaručena s mužem Josipom i živi u Nazaretu u Galileji. Nju je Bog predvidio da bude majka njegova jedinorođenog Sina. On joj šalje svoga glasnika, anđela Gabrijela koji joj priopćuje Božji naum s njom. Marija je zbunjena i prestrašena, a kako i ne bi bila kad je čula tko ju poziva i kakva joj je zadaća namijenjena. Ali anđeo joj govori da se ne treba bojati jer joj Bog s uzvišenim pozivom daje i svu milost potrebnu kako bi ga izvršila. Zato je i naziva „milosti puna“. A kad ju je tako primirio, Mariji odmah postavlja pitanje: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34). Čudno pitanje jer je netom prije rečeno da je zaručena „s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova“ (Lk 1, 27). No Marija je očito planirala sa svojim mužem živjeti u djevičanskom braku, što Bog poštuje, stoga joj anđeo priopćuje da će dijete biti začeto po Duhu Svetom i da će se zvati Isus, što znači: „Jahve – Bog je pomoćnik“. Nakon početnog straha i traženja detaljnijih odgovora, Marija se potpuno predaje Bogu i svoja proživljavanja izražava u svom veličanstvenom hvalospjevu Veliča, gdje Bogu zahvalno kliče: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje…“ (Lk 1, 46-48).

4.     Doista je čudno kako Bog ostvaruje svoj plan našega spasenja, tim čudnije ako znamo o kakvom je grandioznom planu riječ, neizmjerno grandioznijem i zahtjevnijem od bilo kojeg ljudskog plana. Za ostvarenje bilo kakvog neusporedivo manjeg nauma ljudima trebaju toliki stručnjaci na raznim područjima, tolika sofisticirana tehnika i još mnogo toga drugoga. Na ono čime Bog kani ostvariti svoj plan nitko se od svjetskih planera ne bi ni osvrnuo. Očito, dok ljudi u ostvarivanju svojih planova, velikih kao i malih, uvijek računaju na stručnost, znanje, moć, tehnička sredstva, Bogu sve to malo znači. Dok ljudi izabiru velike centre moći za planiranje i ostvarivanje svojih zamisli, Bog čini posve suprotno: umjesto Jeruzalema s veličanstvenim hramom ili možda Rima, moćne i velebne prijestolnice ondašnjega svijeta, on izabire Nazaret, beznačajno mjesto u Galileji, toliko nevažno da Natanael, kad mu prijatelj Filip kaže da su našli Mesiju koji dolazi iz Nazareta i zove se Isus, kaže: „Iz Nazareta da može biti što dobro“ (Iv 1, 46).

5.     Isto tako, kad bi se nas ljude pitalo, božanski spasitelj svijeta vjerojatno bi se trebao roditi ne samo u nekom velegradu nego i u palači primjerenoj njegovoj veličini i njegovu značenju. A i roditelji bi mu, kad bismo mi birali i određivali, trebali biti ugledni pripadnici višeg, ako ne i najvišeg društvenog sloja. A kad tamo, Bog za svoga Sina bira nešto drugo, nešto posve suprotno od onoga što bismo mi izabrali; on preferira nepoznato i zabačeno mjesto umjesto neke svjetske metropole, skromnu radničku kućicu umjesto raskošne palače, priprostu seosku djevojku umjesto kakve svjetske ljepotice, običnog radnika, koji svojim žuljevitim rukama zarađuje svoj svagdanji kruh, umjesto kakvog svjetskog bogatuna. A zašto tako postupa, rekao nam je po proroku Izaiji, kod kojeg čitamo: „Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti“ (Iz 55, 8).

6.     Te riječi objašnjavaju sve Božje postupke u ostvarenju našeg spasenja, pa tako i žrtvu vlastitog Sina. Svaki veliki plan zahtijeva napore i žrtve kako bi ga se ostvarilo. Ove godine slavimo sedamdeset godina od završetka Drugog svjetskog rata i prisjećamo se tim povodom ogromnih žrtava koje su bile potrebne kako bi se ostvario svjetski plan slamanja nacizma i fašizma. I Božji plan spasenja zahtijeva još veće žrtve da bi ga se ostvarilo. Ali najčudnije je, i potpuno u suprotnosti s ponašanjem vladara ovoga svijeta, to što Bog ne šalje druge u prve borbene redove, nego svoga jedinorođenoga Sina, svjestan da će on poginuti, ali i da će svojom smrću svima donijeti slobodu i život. Tako nas grešnike, svoje neprijatelje Bog pošteđuje, a Sina žrtvuje. Doista, Božji naumi nisu naši naumi, i naši puti nisu njegovi puti!

7.     Takva Božja logika, takvi njegovi kriteriji oduvijek su zbunjivali vjernika, ali i poticali na traženje razloga zašto Bog tako postupa i nije li, ako on tako postupa, ludost ono što ljudi smatraju mudrošću? Odgovarajući na takva pitanja, sv. Pavao je pisao: „Ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake, neplemenite i prezrene izabra Boga, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1, 25-29).  

Ipak bi pogrešno bilo zaključiti kako se ovime odbacuje ljudski razum. Ne odbacuje se razum nego ljudsku oholost, koja nas priječi u ispravnom korištenju tom predivnom sposobnošću koju nam je Bog dao. Oholost priječi čovjeka da u svijetu otkrije Božju mudrost i po njoj spozna Boga, svoga Stvoritelja. Zbog toga se Bog poslužio „ludošću križa“, kako bi nas „šokirao“ i tako potaknuo da se obratimo traženju ispravne spoznaje i životu u skladu s takvom spoznajom. Dakle, ono što Bog po proroku Izaiji i sv. Pavlu odbacuje nije ljudski razum ni spoznaja do koje dolazimo njegovom ispravnom upotrebom nego je to ljudska samodostatnost i oholost u kojoj čovjek, odbacujući „tajnu“ i „otajstvo“, želi sve svesti u okvire svog malog uma i time sebe postaviti za apsolutni kriterij istine i dobra. U tom je smislu vjera čudesan dar koji su sposobni primiti samo „maleni“ i „ponizni“. Oni u očima ljudi ovoga svijeta ne znače mnogo, za razliku od Boga koji se oholima protivi, a malene izabire i uzvisuje, ili kako Marija u svome Veliča zahvalno kaže: „Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“ (Lk 1, 51-52).

 

8.     Draga braćo i sestre, ovdje, u ovom našem „Nazaretu“, nalazimo se u Marijinoj školi. Tu je Marija, neznatna službenica Gospodnja, učiteljica koja nam pomaže da, pod njezinim budnim majčinskim okom, i mi, poput njezina Sina, napredujemo „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52), usvajajući sve više Božju logiku i njegove misli i kriterije. Posebno želimo večeras, ali i kod svakog posjeta ovom našem dragom svetištu, to moliti za naše očeve i majke kako bi, ispunjeni Božjom mudrošću i milošću, svoju djecu mogli tako odgajati da i ona iz dana u dan rastu ne samo u dobi nego i u Božjoj milosti i mudrosti, u znanju i pobožnosti, u vjeri i ljubavi pred Bogom i ljudima. Neka nam ona, naša Gospa Trsatska, svima pomogne kako bismo postali takvima da Bog i u nama, kao što je u njoj, prepozna prikladne i pouzdane suradnike u ostvarivanju svoga veličanstvenog plana spasenja svijeta. Amen.