Katedrala, 1. travnja 2015.
Promatrajmo se svakodnevno u Kristovu ogledalu
Draga braćo svećenici i đakoni!
1. Svake godine obnavljamo svećenička obećanja. Ove je godine petnaesti put da to činimo pod mojim biskupskim predsjedanjem ovom svetom činu. Neki su od vas to mnogo puta već učinili, a neki su tek na početku. Kako vjerojatno znate, ove se godine navršava četrdeset godina od mojih prvih svećeničkih obećanja.
Naime, prije toliko godina u ovoj je katedrali blagopokojni nadbiskup mons. Josip Pavlišić zaredio vlč. Marijana Žagara i mene za svećenike. Nadbiskup je, kako obrednik propisuje, prije samog čina ređenja obojicu pitao: „Hoćeš li cijelog života vršiti službu svećeništva u stupnju prezbitera kao pouzdan suradnik biskupskog reda…? Hoćeš li dostojno i mudro obavljati službu riječi u propovijedanju evanđelja i izlaganju katoličke vjere? Hoćeš li pobožno i vjerno slaviti Kristova otajstva prema predaji Crkve…? Hoćeš li zajedno s nama zazivati božansko milosrđe za povjereni narod ustrajno vršeći službu molitve? Hoćeš li se danomice sve tješnje povezivati s Kristom, vrhovnim svećenikom, koji je sebe kao čistu žrtvu prinio za nas Ocu te se s njime i ti posvećivati Bogu za spasenje ljudi?“ Na svaki upit odgovorili smo: „Hoću“, a na zadnji: „Hoću s Božjom pomoću.“ Na kraju smo bili pitani obećavamo li poštovanje i poslušnost svom ordinariju, na što smo odgovorili: „Obećavam.“ Dati potvrdan odgovor na spomenuta pitanja – uz još mnogo drugoga – nužan je uvjet za primanje svetoga svećeničkog reda.
2. Svjesna da smo slabi ljudi, Crkva nas, zajedno s piscem Prve Petrove poslanice, neprestano opominje: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri…!“ (1 Pt 5, 8-9). Upravo radi toga ona nas svake godine, u vrijeme kad je Isus u dvorani Posljednje večere ustanovio sakrament svetog svećeničkog reda, poziva da se vratimo izvoru iz kojega je naše svećeništvo poteklo, kako bismo na tom vrelu, ugledajući se u Isusa Krista, začetnika našega svećeništva, obnovili svoju prvotnu predanost svetoj službi. Naime, što se češće stavljamo pred Isusa i razmatramo njegovu poslušnost i žrtvu, to više u nama raste spremnost i želja da budemo poput njega, posve posvećeni Bogu i ljudima koje je on svojom krvlju otkupio. Đavao nas, međutim, pokušava na sve načine odvratiti od nasljedovanja Isusa jer zna da nas tako najlakše može navesti na nevjernost obećanjima što smo ih dali u trenutku ređenja. Znamo kako on lukavo postupa i kako nas pokušava zavesti na nevjernost najprije u malim stvarima, a zatim malo-pomalo u sve većima, što nerijetko doseže vrhunac u tragičnom odbacivanju svećeničkih obećanja i svećeničke službe u potpunosti.
3. Stoga moramo često, a posebno u ovakvoj prigodi, braćo, sami sebe ispitivati kako izvršavamo svoja svećenička obećanja, odnosno kako se odnosimo prema svećeničkoj službi koju smo ređenjem prihvatili. A najbolje vidimo što je u skladu, a što u neskladu s onim što smo svetim redom postali, ako sami sebe svakodnevno promatramo u svjetlu primjera Isusa Krista, našeg Velikog svećenika. Stojeći pred njim, kao u ogledalu vidimo stanje svoje svećeničke duše. I kao što, promatrajući svoje lice u ogledalu, najprije na njemu uočavamo bore i mrlje, tako nam u Kristovu ogledalu ne upada najprije u oči ono što je lijepo na našoj duši nego ono što je nagrđuje. To je razlog zašto pred Bogom svaki čovjek prije svega osjeća potrebu za kajanjem i molitvom za oproštenje, a ne za samohvalom. A kako se valja brinuti za uklanjanje ljaga i bora s lica naše duše, to možemo naučiti od ljudi koji se brinu o svojoj vanjštini. Drugim riječima, moramo se barem tako intenzivno brinuti za čistoću i ljepotu svoje nutrine, svoje svećeničke savjesti, za to kako nas Bog gleda i prosuđuje, kako se oni brinu za svoj vanjski izgled i za to što će ljudi o njima misliti i reći.
Naravno, od nas se očekuje još i više jer nismo odgovorni samo za sebe, nego i za druge. Naime, kad vanjština postaje važnija od nutrine, djela od nakana, ambalaža od sadržaja, događa se veliko otuđenje čovjeka, iz kojega se on može izbaviti samo uz pomoć ljudi koji uistinu žive drukčije. A to su oni koji se predano i zauzeto brinu o nutrini, o savjesti, o čistoći srca, jer znaju da iz čovjekova srca – ovisno o tome kakvo je – dolazi dobro i zlo. Takvi ljudi, koji ne gledaju na vanjštinu nego na čovjekovo srce, koji ne prosuđuju čovjeka po tome što ima i kakav društveni položaj zauzima nego kakav je u duši, kakva je srca pred Bogom, pozvani smo biti mi svećenici, zbog čega nas i nazivaju duhovnim osobama. No dobro znamo da naš život nije u skladu s tim nazivom jer se sami ponašamo kao tjelesni, a ne kao duhovni, kao ljudi kojima je stalo do vanjštine, a ne do čistoće srca. Zato je, braćo, potrebno bdjeti nad sobom, kako ne bismo podlegli duhu ovoga svijeta i iznevjerili svoje svećeničko poslanje. Upravo radi toga Crkva nas poziva misliti na svoja svećenička obećanja i obnavljati ih, ne jednom godišnje nego svakodnevno. U tom je smislu svakodnevni ispit savjesti nužan uvjet za dosljedno življenje našega svećeništva.
4. Kako smo rekli, što više i dublje budemo upoznavali i promatrali Isusa Krista, to ćemo bolje spoznavati sami sebe. Ne kaže se bez razloga da čovjek spoznaje sebe u mjeri u kojoj spoznaje Boga. Svjesni toga, najbolje ćemo procijeniti svoju spremnost na žrtvu i odricanje ako se ispitamo koliko doista po savjesti možemo, sa svetim Pavlom, za sebe reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 20). A Krist je, poslušan svome Ocu, živio i predao se posve za nas. To znači: u mjeri u kojoj u nama bude živio Krist, i mi ćemo sebe, slaveći otajstva vjere, prinositi Bogu za spas svijeta; u mjeri u kojoj smo njemu suobličeni, propovijedat ćemo i naučavati Božju riječ, a ne svoju mudrost, jer on je rekao: „Riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla“ (Iv 14, 24). Isto tako ćemo, u mjeri sjedinjenosti s Kristom, slijediti njegovu strpljivost i samilost prema povjerenom nam narodu, za koji je govorio da su kao ovce bez pastira, iako su imali mnoštvo učitelja i dušobrižnika. Razlog je bio u tome što je njihova briga za narod bila lažna, jer su prvenstveno mislili na sebe i svoje interese, a ne na narod. Nadalje, koliko Krist bude živio u nama, tolika će biti i naša spremnost da u svako doba budemo dostupni ljudima, posebno onima najslabijima. Uistinu, moramo priznati da nema boljeg ogledala za ispit naše svećeničke savjesti nego što je promatranje sebe u svjetlu Isusova života i djela. Ako to znamo, neće nam proći nijedan dan da, barem na njegovu kraju, kratko ne stanemo pred to sveto zrcalo.
5. Dakako, Crkva kao brižna majka preko svojih pastira neprestano poziva svoju djecu na ispravno nasljedovanje Isusa Krista. U ovo doba ona to posebno intenzivno čini preko pape Franje koji nas uporno potiče da budemo svećenici koji će neumorno svjedočiti ljudima Božje milosrđe. U tom smislu netko je rekao kako Crkva predvođena papom Franjom „želi biti prepoznatljiva, prije no po bilo čemu drugom, kao kuća milosrđa koja, u dijalogu između slabosti ljudi i Božje strpljivosti, prihvaća, prati, pomaže pronaći ‘dobru vijest’ velike kršćanske nade.“ Prihvaćati, pratiti, pomagati pronaći „dobru vijest“ – eto nam, braćo, pitanja za razmišljanje i provjeravanje naše svećeničke prakse. Drugim riječima, valja trajno provjeravati koliko onim što činimo i kako činimo ispunjavamo taj trostruki zahtjev pred koji nas Crkva danas stavlja.
Nas svećenike tiče se i ono što papa Franjo govori o kršćaninu općenito jer i mi smo, prije svega, kršćani. Papa kaže: „Kršćanin ‘s punim radnim vremenom’ nije onaj koji sjedi i divi se u zrcalu svojoj vjeri ili o njoj vodi teoretske rasprave, već onaj koji izlazi iz samog sebe, hrabro uzima svoj križ i kroči putovima kako bi sa svima dijelio radost evanđelja.“ Te su nam riječi opet povod za ispit savjesti, za pitanje: je li pastoral kakav provodimo pastoral čekanja i teoretskog mudrovanja ili pastoral izlaska i kročenja putovima koji vode do mjesta gdje današnji čovjek živi i radi? Krucijalni je problem svakog pastorala odnos između riječi i djela. U tom smislu moramo se složiti s papom Franjom da se ne može naviještati evanđelje bez konkretna svjedočenja života. To znači: „Onaj koji nas sluša i vidi mora moći čitati u našim djelima ono što sluša iz naših usta i davati slavu Bogu!“ Potrebno je doista to neprestano imati na pameti i o tome se pred Bogom svakodnevno ispitivati, kako se ne bi dogodilo da se uzalud trudimo.
6. A raskorak u našem životu između riječi i djela, vjere i života, prema papi Franji, nastaje kao posljedica klanjanja nekom idolu umjesto pravome Bogu. Idoli mogu biti „ambicija, karijerizam, težnja za uspjehom, stavljanje sebe u središte, težnja za prevlašću nad drugima, težnja da budemo jedini gospodari svoga života, neki grijeh uz koji smo vezani, i mnogi drugi.“ Papa nam poručuje da je klanjanje idolima vrlo suptilna stvar jer svoga idola držimo dobro skrivenim. Stoga je otkrivanje idola kome potajno služimo uvjet kako bismo mogli služiti pravome Bogu i druge dovoditi na taj put. Isus je u tom pogledu kristalno jasan: „Ne možete služiti dvojici gospodara. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24). Papa pak jasno ističe kako je onaj koji služi idolima u vlasti „duha ovoga svijeta“.
7. No posebno je, braćo, žalosno ako svećenik izgubi nadu. To znači da se takav svećenik posve udaljio od Isusa Krista, jer Krist je za kršćane Nada. U jednoj od svojih propovijedi u „Svetoj Marti“ Sveti je Otac o tome kazao: „Malo je žalosno kad sretnemo svećenika bez nade, bez one strastvenosti koju nada daje. A vrlo je lijepo sresti svećenika koji je, i na kraju svoga života, uvijek s tom nadom, ne s optimizmom, nego s nadom, i koji nadu sije.“ Naime, to znači „da je taj svećenik usko povezan s Kristom i na njega navezan.“ Za razliku od nade, optimizam je ljudski način ponašanja, posve različit od nade koja je dar Duha Svetoga, i zbog toga ona „ne razočarava“, kako kaže sv. Pavao (Rim 5, 5).
Draga braćo, prema Svetom Ocu, narod Božji ima potrebu „da mu mi svećenici damo tu nadu u Krista, koji sve obnavlja, koji sve može učiniti novim i sve čini novim: U svakoj euharistiji on obnavlja stvorenje, u svakoj gesti ljubavi prema bližnjemu on obnavlja svoju ljubav u nama.“
Nema sumnje da nad nadom koju nosimo u sebi trebamo svaki dan bdjeti, pomno pazeći da ju ne izgubimo ili zamijenimo običnim ljudskim optimizmom. Koliko je jaka naša nada toliko je čvrsta naša povezanost s Kristom. Pitajmo se stoga, draga braćo, što ljudima kao svećenici dajemo: optimizam ili nadu, ili možda ni jedno ni drugo? I molimo uskrsnulog Gospodina neka sve – i nas pastire i narod koji nam je povjerio – učvrsti u svojoj nadi koja nikad ne razočarava. Amen.
X Ivan, nadbiskup
