Moramo imati hrabrosti ići ususret siromasima
Kategorija:
Intervju mjeseca

Fra Michel Copin, nacionalni ravnatelje Papinskih misijskih djela u Belgiji,  u petak 6. ožujka posjetio je u Rijeci svoje dugogodišnje prijatelje, obitelj Radić. Boravak je iskoristio za odlazak na misu u  kapelicu sv. Josipa. Nakon mise dao je intervju iz kojega doznajemo više o njegovom misionarskom pozivu, ali i razlozima njegova boravka u Hrvatskoj.

U Zagrebu je nedavno održan Europski susret nacinalnih ravnatelja Papinskih misijskih djela (PDM) na kojemu ste i sami sudjelovali. Kakve dojmove nosite sa susreta?

Imate jednog jako dinamičnog nacionalnog ravnatelja PMD-a, vlč. Antuna Štefana, koji želi udahnuti novi život u misijsko djelo. Prijatelj mi je i divin mu se. Moram reći  da je susret bio jako dobro organiziran i koristim priliku zahvaliti se organizatorima i vlč. Štefanu. Jako je bitno i jako sam zahvalan što je po prvi put u povijesti, svaki dan susreta slavljena sveta misa s vjernicima. Oni koji su dolazili na euharistijska slavlja imali su priliku bolje se upoznati i naučiti o misijskom djelu. Misa sa župljanima bila je važna i za nas ravnatelje jer smo na taj način imali priliku upoznati življenje krščanstva ovdje u Hrvatskoj. Na susretu me oduševilo dosta toga, osobito susret s kardinalom Josipom Bazanićem i drugim hrvatskim biskupima. Zadovoljstvo mi je bilo vidjeti da na sudjeluju u velikom broju sudjeluju mladi i da se zanimaju za misije. Rekao sam im da i sami mogu postati misionari što im može donijeti veliku radost u životu.

Belgija ima osam biskupija i dvanaest biskupa. Možete li nas upoznati s Vašim misijskim pastoralom?

Iako je Crkva u Belgiji imala najveći broj misionara po kilometru kvadratnom, dopustili smo da se ta vatra jako brzo ugasi. Kada sam preuzeo ravnateljstvo za misije prvi zadatak mi je bio da jednu veliku instituciju s puno ureda, suradnika i zaposlenika, smanjim. Bilo je potrebno osigurali izdašna financijska sredstva za rad, te je za opstanak bilo nužno čak 14 misijskih ureda zatvoriti. Danas imam grupu ljudi koji su spremni za novu dinamiku vođenja misijskih ureda. Kada sam bio provincijal kod svojih salvatorijanaca, svojoj subraći sam govorio da živimo vrijeme velikog umiranja i iščekivanja Uskrsa. Moramo imati hrabrosti i usuditi ušetati između Velikog petka i Velike subote. Isto vrijedi i za pastoral misija kao i za sve pastorale. Potrebno je puno hrabrosti i puno ‘umiranja’ da bi se vratili Isusu Kristu. Kroz molitvu, meditaciju i duhovnost moramo tražiti što Isus traži od nas i slijediti ga. Moramo imati hrabrosti ići ususret siromasima, ali i prema onima koji su se udaljili od vjere. Njima treba reći: „Boga nas sve voli“, te da je gubitak zajednice ako oni nisu dio nje. Trebamo se više truditi vratiti ih Crkvi.  To je naša zadaća – zagrijati ljude za novu dinamiku misija. Misije nisu samo skupljanje novaca, nego je poruka i izazov ljudima nuditi poruku Evanđelja. Kršćanin mora biti radostan čovjek i znati prenijeti radost drugom čovjeku. To je i moj zadatak.

Na koji način obilježavate Svjetski dan misija, ali i druga misijska djela?

Nacionalni misijski ured priprema župnicima, đakonima, redovnicama, redovnicima, vjeroučiteljima  i drugim misijskim suradnicima animacijske misijske materijale koje dobivaju besplatno. Pomoću njih svaka župa animira župljane, a jedna od posebnosti je da tih dana prodajemo praline koje su belgijski slatki specijalitet. Također, o uspješnosti proslava puno ovisi o angažmanu svećenika i njegovih suradnika. Ako oni nisu zainteresirani za kvalitetnu organizaciju misijske nedjelje, onda se vjernicima ne nudi puno mogućnosti. Zbog toga treba puno raditi po pitanju misija, ali nažalost na misama u belgijskim župama sve je manje vjernika. Ja sam na raspolaganju župljanima samo vikendom, a u toj župi je ostalo samo 2%  vjernika u odnosu na prijašnja vremena. Također, u Belgiji  nedostaje svećenika pa je Djelo sv. Petra  trenutno  u velikoj krizi, ali zato imamo jako puno djece i Djelo sv. Djetinjstva se obilježava redovno. Djeca obilaze župljane u vremenu između Božića, Nove Godine i Tri Kralja, pjevajući ispred njihovih kuća. To je nemoguće jedino izvesti u glavnom gradu Bruxellu u kojemu živi puno muslimana pa ih ne želimo provocirati. Također, promet je jako gust i djeca obilazak mogu napraviti jedino u pratnji neke odrasle osobe.

Provodite li akciju MIVA?

Akciju MIVA nemamo, ali imamo posebnu akciju koju provodimo samo u posebnim prilikama kada namjenski prikupljanja novac za kupovinu vozila za Afriku i Aziju. Akcija ima naziv „Gradska pomoć za vozila Afrike i Azije“

Kakav je odaziv svećenika, redovnika i redovnica u Belgiji za misijski poziv?

Slab. U Belgiji je kriza duhovnih zvanja, a to se osobito odnosi na misijama. Nekada je bilo 24.000 misionara, a danas ih je samo 700.

Misionar ste od 1983. Najprije ste bili u Kolumbiji do 1985., a zatim od 1991. do 2001. u Venecueli. Kad se u Vama rodila želja za odlaskom u misije?

Moja tetka je bila misionarku u Kongu te su nas često posjećivali misionari koje sam doživljavao kao radosne ljude. U djetinjstvu mi se rodila želja pomaganja siromašnoj djeci u Kongu, a prvu ‘priču’ o Isusu i njegovom pomaganju siromasima čuo sam kada sam imao 6 godina. Želja je rasla i i sa 18 godina odlučio sam krenuti Isusovim putem.

Zašto ste se odlučili otići u misije u Latinsku Ameriku?

U mladosti i tijekom formacije u Belgiji posjetila su nas subraća koja su mi rekla da je moja budućnost u Latinskoj Americi. Pozvali su me u Kolumbiju gdje još uvijek ima naših redovnika. Nakon mog ređenja provincijal mi je predložio da odem u Kolumbiju i da tamo budem odgovoran za formaciju bogoslova i časnih sestara.

Koje dužnosti su Vam bile povjerene kao misionaru u zemljama Latinske Amerike i zašto ste se vratili iz misija?

Moje dužnosti započinjale su ujutro jer sam na fakultetima držao predavanja časnim sestrama i bogoslovima. Popodne sam bio odgovoran za formaciju novih kandidata a navečer i preko vikenda radio sam kao župnik. Vratio sam se 2001. godine jer je moja župa u Venecueli imala jako puno ubojstava, u prosjeku 4 ubojstva tjedno. Područje je postalo jako opasno za život jer se povećao broj uličnih bandi, došlo je do pojave narkomafije i prostitucije. Imao sam veliki konflikt s narkomafijom. Stavili su mi pištolj na čelo i zaprijetili ubojstvom ako isti dan ne napustim zemlju. Zato sam to morao učiniti.  

Jeste li upoznati s aktualnom situacijom u Venecueli? Koliko misionara je ostalo?  

Dva puta sam odlazio u posjeti. Zemlja je danas u velikim političkim problemima. Puno razgovaramo s misionarima koji su ostali i od kojih doznajemo da u Venecueli vladaju  veliki politički nemiri kao i ekonomska kriza koja je trajala još u vrijeme mog boravka u toj zemlji.

Što biste na kraju poručili vjernicima Riječke nadbiskupije i misijskim suradnicima Papinskih misijskih djela?

Potrebno je prihvatiti da svi po krštenju imamo svoje poslanje naviještanja evanđelja. Misije su također poslanje i moramo nešto činiti, moliti i pomoći siromasima. Duh Sveti dao je puno talenata i svatko mora otkriti svoj i tome svoje vrijeme posvetiti. Vrijeme i talenti trebaju se posvetiti i misijama. Kada molimo imamo dobar odnos s Bogom i pravu solidarnost s ljudima u misijama.  Treba moliti, upoznavati evanđelje i širiti ga jer su evanđelje i molitva specifičan dio naše Katoličke crkve. Poslanje misije kreće od radosnog naviještanja evanđelja.

Razgovarala: Andreja Škarabot Kunštek, misijska suradnica Riječke nadbiskupije

Skip to content