Misa za početak školske godine
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

16. rujna 2015., Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije – Assunta

Dragi učitelji i učenici, učiteljice i učenice!

1.     Dok sam razmišljao o pogodnoj slici za ono što nazivamo školom, sjetio sam se evanđelja o sijaču koje iziđe sijati sjeme. Kako smo čuli, ovu prispodobu ispričao je sam Isus dok je mnoštvo ljudi poučavao s lađe u moru.

Iz konteksta je jasno da je sijač sam Isus koji poučava, a sjeme ono što govori, što priopćuje svojim slušateljima, dok su slušatelji predstavljeni u slici tla koje na različite načine reagira odnosno prihvaća ono što on naučava. Razmišljajući o ovoj prekrasnoj Isusovoj metafori, palo mi je na pamet: „Pa to je slika škole.“ Možda će vam to čudno zvučati da sijač koji sije sjeme na tlo, tj. u zemlju, može biti slika škole. A doista može, i evo zašto.

2.     Sam Isus je bio Učitelj. Tako su ga nazivali njegovi učenici. On za njih nije bio jedan od učitelja, nego učitelj naprosto. A čuli smo kako svoju aktivnost poučavanja naziva sijanjem. Za njega je dakle sijati značilo poučavati, a nauk koji je poučavao nazivao je sjemenom. A svoje učenike odnosno slušatelje zamišlja u slici njive ili zemlje koja na različite načine prihvaća ono što on sije, tj. njegove riječi odnosno njegov nauk. Jedni su toliko rastreseni da jedva čuju ono što im učitelj govori, a ako i čuju, to odmah zaborave. Jednostavno ih to ne zanima.  odmah zaborave ono što su čuli. Drugi pak rado slušaju, ali nemaju volje ni snage da to sami prodube, da pokušaju dublje prodrijeti u ono što su čuli od učitelja. Treći pak, iako slušaju što učitelj govori, smatraju da imaju važnijih briga nego se baviti s onim što su od njega čuli, ili ih od toga odvraćaju želja za zabavom i raznim ugodnostima i užicima. Mogli bismo reći: Sve im je preče i draže nego učiti. Konačno, postoje i oni učenici koji su slični dobroj zemlji u kojoj sjeme koje je u nju posijano donese višestruki rod. Prema Isusu, taj urod može biti veoma velik: tridesetostruk, šezdesetostruk, pa čak i stostruk.

3.     Isus je sve to govorio o onome što je on naučavao, a pod slušateljima je mislio ne samo one koji su ga tada na obali Galilejskog mora slušali, nego na sve ljude do kojih bilo kada i bilo gdje njegova riječ i njegovu nauk dopru. Prema tome, on je, kad je to govorio, mislio i na nas večeras, koji smo također njegovi učenici. I kao što njegovi prvi učenici i slušatelji nisu na jednak način prihvaćali ono što ej on sijao u njihove duše, tako je i kod nas danas. Tako npr. neki na vjeronauku čim čuju odmah i zaborave ono što im Isus preko vjeroučitelja govori. Njima je vjeronauk nešto usputno, nešto nebitno. Drugi pak rado slušaju što im vjeroučitelj govori, ali ih se to „ne hvata“. Isus ih uspoređuje s kamenitim tlom u kojem se posijano sjeme njegova nauka ne može ukorijeniti. Treći su pak oni koji zbog raznih briga ili težnje za zabavom i užicima brzo zaborave ono što je Isus u njihove uši i srca po vjeroučitelju posijao. Ali, na radost Isusu i onima koji u njegovo ime poučavaju, ima i onih u čijim srcima i životima Isusova riječ i njegov nauk urode bogatim i trajnim plodovima. Dragi učenici, svima vama želim da budete poput takve plodne zemlje u kojoj će sjeme Isusove riječi i nauka uroditi višestrukim plodovima.

4.     Sve ovo što sam rekao o vjeronauku i o različitom odnosu prema njemu, vrijedi i za svaki drugi predmet. Učitelj koji bilo koji predmet poučava, sličan je Isusovu sijaču koji sije sjeme znanja. Ali ono nije jednako od svih prihvaćeno i zbog toga kod nekih ne donosi nikakve, kod drugih polovične, a kod trećih veoma bogate plodove. Sve to ovisno o tome kako slušamo što nam učitelj govori, koliko se zatim trudimo to što bolje sami shvatiti i možda proširiti onim što nam učitelj preporuči ili zada kao zadaću. Ovom prispodom o sijaču Isus nas sve poziva na ozbiljnost, marljivost i kreativnost. Učitelji se moraju dobro pripremati za svaki sat kako bi predviđenu građu mogli učenicima izložiti na način da je on razumiju i shvate. Isto ste tako, vi dragi učenici, pozvani pozorno i zainteresirano pratiti što vam vaši učitelji govore te to sami nastojati produbiti, svjesni pritom stare latinske uzrečice:“Non scholae, sed vitae discimus“ (Ne učimo za školu, nego za život!“).

5.     Pritom u svemu što učimo, predajemo, radimo, ne smijemo zaboraviti ono bitno, tj. da sebe trebamo izgrađivati kao solidarne i velikodušne ljude po uzoru na našeg Gospodina Isusa Krista. To znači da se usporedo s rastom u spoznajama i znanjima moramo truditi rasti u vrlinama i krepostima, od kojih je prema sv. Pavlu, kako smo čuli, najveća ljubav. Prema njemu, sve naše znanje, umijeće i imanje malo vrijedi ako nemamo ljubavi. Tak on kaže da nam, ako ne bismo imali ljubavi, ne bi ništa vrijedilo znanje drugih jezika, niti bilo koje drugo znanje, pa ni poznavanje najdubljih tajni, štoviše, da nam ni vjera ne bi vrijedila, čak ako bi bila i tako velika da njome premještamo brda. Ljubav daje svemu smisao i značenje. Dakako, pitanje je kako sv. Pavao shvaća ljubav. Svakako, to nije ljubav koja teži za  posjedovanjem drugoga, nego za darivanjem drugome, ne eros (ljubav koja žudi za drugim u želji da ga posjeduje), nego agape, tj. ljubav koja znači darivanje sebe drugome, ne očekujući uzvrat. To je ljubav kojom majka ljubi svoje dijete ili ona kojom Isus ljubi sve nas. A on nas je toliko ljubio, da je za nas na križu umro, kako bi nama zaslužio život. Dok piše svoj prekrasni himan ljubavi, Pavao ima pred očima upravo samog Isusa Krista, koji je utjelovljena Božja ljubav prema nama.

Dragi učenici i dragi učitelji, stara latinska uzrečica: Non scholae, sed vitae discimus“, u našem kršćanskom shvaćanju znači: učimo ne za školu, nego za život, tj. kako bismo mogli učiniti život drugih ljepšim, jer samo tako možemo učiniti i svoj život lijepim i sretnim. Neka vam svima to bude najdublji motiv, vama učiteljima za poučavanje, a vama učenicima za učenje. U tom smislu želim svima sretnu i uspješnu ovu školsku godinu, koju ste započeli!

Skip to content