Misa polnoćka
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Katedrala sv. Vida 24. prosinca 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Pridružili smo se noćas betlehemskim pastirima kako bismo u njihovu društvu čuli radosnu vijest Božjeg anđela: „Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“ (Lk 2, 10-11). Kao pastiri i mi smo htjeli dočekati budni tu blagu vijest, koji su vjekovi očekivali. Ali, da bi ona doprla do naših srdaca i rasvijetlila tamu naše duše, nije dosta samo tjelesna budnost. Mnogi su i one davne noći kad se Spasitelj svijeta rodio bili budni, kao što su i noćas mnogi budni na ulicama, trgovima, u gostionicama ili u svojim domovima, ali ipak neće, kao ni stanovnici Betlehema u noći kad se Isus rodio, primijetiti taj nečuveni događaj, koji će biti istinska prekretnica ljudske povijesti. Da bi se takav događaj vidjelo, čulo, osjetilo, potrebna je duhovna budnost. Onaj koji je duhovno budan, bdije i kad mu tijelo sniva. Tako mistična zaručnica u Pjesmi nad pjesmama kliče: „Ja spavam, ali srce moje bdi!“ (Pj 5, 2). Trudimo se i mi, braćo i sestre, noćas tako bdjeti, kako se ne bi dogodilo da neopaženo mimo nas prođe onaj za kojim naša duša žudi i u svemu ga traži. To trajno, svjesno, a često i nesvjesno traženje sv. Augustin je posebno u svom životu iskusio i sažeo ga u čuvenoj rečenici: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Betlehemski pastiri su, očito, osjećali u sebi taj Augustinov nemir, kao što su bili vični, poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama, bdjeti i kad im je tijelo spavalo. Zbog toga im nije moglo promaknuti da je novorođeno dijete Spasitelj svijeta.

2.     Bdjeti znači i budno osluškivati. Dok su čuvali noćnu stražu kod svojih stada, betlehemski pastiri nisu samo otvorenih očiju motrili nego su i ušima osluškivali pazeći da se kakav kradljivac ili grabežljivac ne bi prišuljao njihovim stadima. I kao što su očima duha vidjeli ono što se tjelesnim očima ne vidi, tako su ušima srca čuli ono što tjelesno uho ne može čuti. To znači da one svete noći kad se u njihovoj blizini rodio Spasitelj svijeta oni nisu ni tijelom ni duhom spavali. Tako im nisu mogle neopaženo promaknuti ni čudesna svjetlost ni nebeska pjesma anđela, Božjih glasnika. Doista se, draga braćo i sestre, trebamo diviti toj duhovnoj budnosti i pronicljivosti tih skromnih i neukih ljudi, koji su u tome nadmašili mnoge moćne i učene ne samo svoga vremena. Zato zavređuju ne samo naše divljenje nego, prije svega, nasljedovanje. Zamolimo ih stoga ove svete noći da pomognu kako bismo i mi postali iskreni duhovni tražitelji i poklonici onoga kojemu su se oni, našavši ga, donijeli svoje darove i u njima čitave sebe njemu predali. Oni nam mogu biti učitelji u tome kako se srce može sačuvati otvorenim za beskonačno i vječno, dok se istodobno bavimo vremenitim brigama i poslovima. Ta duhovna budnost, to da imamo otvorene oči i uši srca i duha za Božje dolazak i za njegovu prisutnost u svijetu i u našim životima, to je temeljna pretpostavka bez koje ne možemo spoznati tko je novorođeno dijete u betlehemskim jaslama, a još manje mu se pokloniti. A bez te spoznaje i poklona koji ju prati, ne možemo otkriti ni pravo značenje Božića. U tom slučaju, on je samo jedan od blagdana, možda zbog sjećanja na djetinjstvo i običaje koje ga prate nešto ljepši i draži od drugih, ali ni po čemu bitno različit. Upravo ga tako danas, nažalost, mnogi doživljavaju i slave. Zato je, braćo i sestre, potrebno noćas moliti novorođenog Spasitelja za dar žive vjere, kojom možemo, kako je svojim slušateljima govorio, i „brda premještati“ (Mt 17, 20), tj. svaku prepreku svladati.

3.     Činjenica je da nikad nije bilo lako vjerovati, jer vjera, svaka vjera pretpostavlja odnos prema drugom čovjeku ili prema Bogu. To znači da u vjeri mi nismo sami, jer uvijek moramo računati s drugim i Drugim. Zato je vjerovati teško, ali i lijepo i izazovno. Vjera se temelji na povjerenju u drugoga, računa na njegovu naklonost i dobronamjernost, oslanja se na danu riječ i obećanje, živi od nade da onaj komu vjerujem neće iznevjeriti.

Znamo, međutim, da nas ljudi često prevare, iznevjere, zbog čega postajemo sumnjičavi i nepovjerljivi. To može dotle ići da nastupi trenutak kad više nikome ne možemo ili ne želimo vjerovati.

Problem je što se nešto slično događa i s našom vjerom u Boga. Tako mnogi imaju dojam da ih je Bog iznevjerio, napustio, da nije ispunio svoja obećanja, da ne drži do riječi koju je dao. Takva iskustva vode postupno prema nevjeri u Boga, pa čak i do nijekanja njegove egzistencije.

4.     U tom su smislu i betlehemski pastiri mogli imati dosta razloga da više ništa ne očekuju od Boga. Naime, Bog je već davno ranije po prorocima obećavao njihovu narodu oslobođenje. Čuli smo kako o tome govori prorok Izaija. Taj je prorok bio toliko uvjeren u ostvarenje onoga što je Bog obećava, da o tome govori kao da je već ostvareno. U tom smislu kaže: „Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku; onima koji mrkli kraj smrti obitavah svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje… Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je…“ (Iz 9, 1-2,5).

Ali, što su betlehemski pastiri u svoje vrijeme od toga mogli vidjeti i kao ostvareno doživjeti? Mogli bismo reći: sve drugo, osim ispunjenja tog Izaijina proroštva. U vrijeme kad se Isus rađa i kad im anđeli njegovo rođenje javljaju i pozivaju ih da mu se idu pokloniti, njihova je zemlja porobljena. Umjesto jarke svjetlosti, sve je obavijala gusta tama nasilja, ropstva, nepravde. Ipak se jednostavni i skromni ljudi, kao što su bili betlehemski pastiri, nisu prestali nadati da će Bog ispuniti što je obećao, jer su bili čvrsto uvjereni da on ne može prevariti niti prevaren biti. Poput sv. Luke, pisca evanđelja koje nam je noćas naviješteno, i oni su nepokolebivo vjerovali da ne upravljaju ljudskom poviješću razni cezari i kraljevi, ma kako moćni bili, nego Bog koji se moćnicima ovog svijeta služi za ispunjenje svojih tajanstvenih planova i ciljeva. Dok su mnogi njihovi suvremenici otpali od vjere, ovi sveti pastiri i toliki koje oni simboliziraju ustrajali su u njoj, prkoseći svemu što ju je činilo nerazumnom i neprihvatljivom. I tako su dočekali da budu prvi koji će se pokloniti novorođenom Spasitelju. Tako se na njima obistinila Isusova riječ: „Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do kraja, bit će spašen“ (Mt 24, 11-13). Oni, sveti betlehemski pastiri, i toliki drugi u njihovo vrijeme i u svakom vremenu, pripadali su takvima koji su u vjeri ustrajali do kraja.

5.     A što je s nama, braćo i sestre? Jesmo li duhom budni ili nas je ovaj svijet svojim sedativima toliko uspavao da smo postali tupi i neosjetljiv za sve što ne možemo svojim tjelesnim očima vidjeti, ušima čuti ili na bilo koji drugi način kontrolirati? Ima li u nama još mudrosti Malog princa koji kaže: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo“? Betlehemski pastiri vidjeli su bitno, jer su gledali srcem, jer su bili ljudi osjetljiva srca i budna duha. Zbog toga su u dubini događaja, koji su se zbivali oko njih i u cijelom ondašnjem svijetu, vidjeli spasonosnu Moć koja njima upravlja.

I naš je svijet danas, ništa manje nego što je bio njihov, nasilan, nepravedan i uzdrman dubinskim duhovnim procesima i potresima, koji se na površini odražavaju kao ratovi, sukobi, razaranja, nesnošljivosti u najrazličitijim oblicima i nijansama. Sve su to znaci i odrazi previranja u dubini duha, kao što je lava posljedica vulkana u zemljinoj utrobi. Biblijski su proroci slutili da su sva događanja na površini, sa svim ratovima i zlima koji ih prate, nešto poput porođajnih bolova koji prethode i prate rađanje novog života, koji dolazi od Boga. Zato su, ne sumnjajući ni najmanje, budno motrili kada će se i na koji način taj novi život pojaviti. Betlehemski pastiri, koji usred tamne i hladne noći čuju nebeske glasnike što navještaju mir i rođenje novoga Kralja i vide njegovu zvijezdu, pripadali su takvoj vrsti ljudi: vidjeli su očima srca Svjetlost koja razgoni tamu dotadašnje povijesti i željeli su biti svjedoci i sudionicima tih čudesnih događaja. Zato su poticali jedni druge: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin“ (Lk 2, 15).

6.     Braćo i sestre, imamo razloga očajavati, imamo razloga zatvoriti se u sebe i u svoje male svjetove, jer sve je oko nas postalo tako nesigurno, nepredvidivo, zastrašujuće. Ali, zar betlehemski pastiri i svi oni koji su u povijesnim mijenama ustrajno vjerovali u Božji zahvat i u njegovu providnost, nisu imali možda još i jače razloge za očajavanje i beznađe? A oni su se ipak nadali protiv svake nade, ako samo ljudski gledamo. No, svojim budinim duhom i svojim čistim srcem oni su vidjeli i one druge razloge, razloge nade. Zato su u povijesnim potresima i katastrofama mogli prepoznati početke rađanja novog svijeta, koji počinje s rađanjem nemoćnog i nezaštićenog Betlehemskog djeteta. Otkad je rođeno, to Dijete nije prestalo biti znak novog svijeta, novih odnosa među ljudima, novog gledanja na svakog čovjeka i na sve stvoreno, ali i znak kojemu će se mnogi protiviti. Stoga, ako želimo biti poklonici božanskog Djeteta u jaslama, moramo nasljedovati njegove prve poklonike, betlehemske pastire, koji su znali bdjeti usred najdublje noći, u kojoj mnogi nisu ništa vidjeli niti što važno slutili. A oni su znali slijediti Svjetlost i došli su se pokloniti njezinu Izvoru. Neka nam oni, ti sveti pastiri iz Betlehema, izmole takvu budnost, takvu vjeru i nadu, kako bismo i mi mogli odlijevati svakoj kušnji straha, beznađa i nevjere. U to ime neka vam je svima sretan Božić. Amen.

Skip to content