Misa nije samo vjernička obveza, nego duhovna potreba i okrijepa

Prof. dr. sc. Darko Gašparović, ugledni hrvatski teatrolog i bivši intendant HNK Ivana pl. Zajca te zauzeti vjernik laik dobitnik je ovogodišnje nagrade Grada Rijeke za životno djelo. U nastavku pročitajte što o vjeri, kazališnoj umjetnosti i vremenima Hrvatskog proljeća kaže nekadašnji redovni profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci koji nije propuštao sa studentima slaviti mise niti sudjelovati na hodočašćima s vjernicima Riječke nadbiskupije.

Dobitnik ste ovogodišnje nagrade Grada Rijeke za životno djelo za izniman doprinos sveukupnom kulturnom, umjetničkom i znanstvenom razvoju grada Rijeke. Što za Vas znači ovo priznanje?

Ništa više niti manje od onoga što piše u obrazloženju nagrade: za izniman cjeloživotni  doprinos znanstvenome, umjetničkom i kulturnom razvoju Grada Rijeke. Rođeni Zagrepčanin, punih četrdeset jednu godinu živim i radim u Rijeci kao kulturni djelatnik, kazalištarac, sveučilišni profesor, pisac i predavač, i kad bih sad sve te moje aktivnosti morao detaljno pobrojati, priznajem da to ne bih mogao. Počeo sam godine 1974., kao dramaturg u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca o čijim sam predstavama godinama ranije pisao kritičke osvrte u zagrebačkome Studentskom listu, a formalno završio godine 2010.  kao umirovljeni redoviti profesor  Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci. U Rijeci sam zasnovao obitelj, moja supruga Loredana i djeca Tajana i Fran su Riječani, pa je tako Rijeka prirodno postala moj drugi, a sad već dugo i jedini dom.

U kazališnoj praksi radili ste kao statist, glumac, inspicijent, dramaturg, ravnatelj drame i intendant HNK Ivana pl. Zajca sve do iznuđene ostavke u siječnju 1998. godine. Koji su razlozi ostavke?

Uza sve što nabrojiste, bijah u kazalištu još šaptač i pomoćnik redatelja u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu, također lektor u HNK Ivana pl. Zajca. Moglo bi se reći da nema funkcije, od najmanje do najveće, koju nisam obnašao, pak bi se moja kazališna biografija mogla izreći ovako: Od šaptača do intendanta. U današnje doba sveopće specijalizacije, pa i u kazalištu, to je rijedak slučaj, no u prošlosti bio je skoro pravilom. Dovoljno je podsjetiti na najvećega među velikim, Shakespearea, koji je svoju londonsku karijeru započeo kao konjušar u teatru glasovitoga glumca i menadžera Richarda Burbedgea. Što se tiče moje intendanture od 1994. do siječnja 1998., mogu reći da su  umjetnički dosezi poznati, te da je prema općem mišljenju riječko Kazalište tada bilo u samome vrhu hrvatskoga glumišta. Razlog moje ostavke u siječnju 1998. bio je u višegodišnjemu sukobu s tadašnjim riječkim gradonačelnikom Slavkom Linićem koji se, kao uostalom više-manje svi političari, smatrao apsolutno kompetentnim u svim područjima pa i u kulturi i kazalištu, što ja naravno nisam mogao prihvatiti. Želio bih spomenuti jednu znakovitu podudarnost. Istoga dana kad mi je Gradsko vijeće Rijeke po diktatu gradonačelnika izglasovalo većinom glasova nepovjerenje, primio sam nagradu Hrvatskoga glumišta za najbolju opernu izvedbu u sezoni 1996./97. za Rigoletta u režiji i scenografiji Zlatka Kauzlarića Atača. Gospodin Linić dobro je znao da ima čovjeka koji je od riječkoga Kazališta stvorio najbolje hrvatsko nacionalno kazalište, a ipak me zbog neizmjerne osobne taštine maknuo. Sve su to sad lanjski snijezi. On je otišao svojim putem, ja svojim. Čiji je bio bolji, zna samo Bog.

U vrijeme Vašeg djelovanja kao intendanta riječkog HNK predstava: „Vježbanje života“, prema romanu Nedjeljka Fabrija, postala je jedna od najuspješnijih predstava riječkog glumišta koja je priznata kao najsnažnija umjetnička sinteza novije povijesti grada na Rječini. Također, scenska adaptacija creske Muke (1994.), koju je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća otkrio akademik Branko Fučić,  s velikim je uspjehom izvedena u Rijeci i Malome Lošinju. Prema Vašem mišljenju, zašto se takva djela danas ne izvode?

Što  još danas kazati o Vježbanju života, nakon što je najprije kao roman a potom i kao predstava, postalo tako reći narodnim dobrom? Ta je mitska freska Grada sa stranica iznimnoga romana Nedjeljka Fabria, objavljena prvi put 1985., krajem veljače 1990. ušla u riječko Kazalište i tamo odmah prepoznata i ostala jedinstvenom sagom o postanku, razvoju i svevremenosti mjesta koji se na mapi svijeta na svome početku obznanio kao Flumen Sancti Viti, na hrvatskome Rika svetega Vida. Prihvatih se dramatizacije romana svjestan težine zadaće, ali s vjerom da je moguće iznaći i ostvariti teatarsku inačicu Fabriove „kronisterije“. Rekoše, publika i kritika, da sam u tome uspio. Naravno, kolektivno je to djelo koje je po prvi put okupilo na zajedničkome pothvatu sve umjetničke grane, zapravo doslovce sve djelatnike HNK Ivana pl. Zajca. Nikad, ni prije ni kasnije, nije ostvareno u tolikoj mjeri htijenje da kazalište uđe u grad a grad u kazalište. Fantastični marketing postigao je da se Rijeka tjednima prije same izvedbe identificira s Vježbanjem života, a ta sintagma do dan danas se koristi u svim sferama društvenoga života. Bilo je to doba otkrivanja zaboravljenoga i potisnuta povijesnoga identiteta Rijeke kao multikulturalnoga i višejezičnoga grada koji je tijekom 20. stoljeća pod vladavinom dvaju totalitarnih režima, fašističkoga i komunističkog, nasilno bio sveden na jednu dimenziju s različitim predznakom. Vježbanje života otvoreno je progovorilo i o mračnim stranama prošlosti koje svjedoče o mržnji, međunacionalnim sukobima i tragičnim sudbinama pojedinaca i obitelji u žrvnju povijesti koja je, kaže Fabrio i opetuje, „ludilo, jalovost i smrt“. Riječani, oni u gradu i u dijaspori, u tome su se prepoznali pak je to očito glavni razlog nevjerojatne empatije koja se dogodila i koja se dan danas pamti.

Uslijedila je već 1992. dramatizacija prema romanu Milutina Cihlara Nehajeva i djelu Henrya Thodea Frankopanov prsten pod naslovom Vuci koja je temat proširila na frankopansku „državinu“ od zavičajnoga Krka, preko Vinodola do Slovenije i Slavonije, s ključnom figurom Krsta Frankopana, velikoga hrvatskog i europskoga vojskovođe prvih desetljeća 16. stoljeća. Povijesna drama pokazala je začudne podudarnosti sa suvremenom zbiljom agresije na Hrvatsku i domovinskoga rata, a potresna  priča o ljubavi između Krsta i Apolonije podala joj svevremensku i univerzalnu konotaciju. Izvedbom adaptacije creske Muke 1994. za Velikoga tjedna  u Malome Lošinju zaokružen je svojevrstan dramaturško-kazališni triptih. Valja reći da nijedno od tih djela apsolutno nije bilo moguće realizirati ranije, pod komunizmom, zbog političkih razloga. Mogla su se dogoditi, kao i niz drugih, tek uspostavom neovisne i suverene hrvatske države.

A zašto se takva djela danas ne izvode?

Jer se kroz dvadeset i više godina bitno promijenio duh vremena. Dok je u doba Domovinskoga rata i neposredno poslije njega dominirao duh nacionalnoga zanosa i entuzijazma,  poslije je pod utjecajem neoliberalne a potom  i neokomunističke ideologije postupno ponovno došlo do dominacije paradigme koja posve odbacuje sve nacionalno i vjersko, a ako se njime bavi onda je to isključivo u ironijskome i parodijskome ključu. Zanimljivo je  da se baš u tome te dvije  ideologije  savršeno slažu, premda se u svemu ostalom posve razlikuju. Trenutna duhovna kretanja u Europi, međutim, bude nadu da te ideologije gube snagu, da su dosegle svoj apogej i da će u budućnosti njihov utjecaj slabiti.

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja od kojih izdvajamo: Red Danice Hrvatske s likom  Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 1995; Nagrada Grada Rijeke 2006.; Medalja zahvalnosti Svetoga Vida Riječke Nadbiskupije 2011.; Nagrada Marko Fotez za teatrologiju 2012. ; prva nagrada za putopis na 5. susretu hrvatskoga duhovnog stvaralaštva „Stjepan Kranjčić“ u Križevcima 2013. Bili ste urednik književnih časopisa poput Dometa, Mosta, Književne Rijeke, ali i kazališnoga časopisa Prolog, koji je u travnju 1968. pokrenula grupa mladih studenata kazalištaraca. Prolog je danas dragocjen svjedok turbulentnijih vremena novije hrvatske povijesti kada ste i sami doživjeli neugodna iskustva – 1972. godine u vremenima Hrvatskog proljeća kada ste dospjeli u vojni zatvor ‘narodne armije’.  Možete li nas upoznati s tim detaljima Vaše povijesti?

Kad spomenuste Prolog, dotakoste moje stvarne intelektualne stvaralačke početke, i ne samo moje već generacije kojoj pripadam. Uistinu su godine između 1967. i 1971. bile neobično dinamične i burne, u tome dobu opet se jednom sublimiralo dugo gušeno pritajeno vrenje koje u određenom času naprosto eksplodira. U nas se to dogodilo sa studentskim pokretom u lipnju 1968. i s općehrvatskim pokretom koji je vrhunac imao u onome što nazivamo Hrvatskim proljećem. Iako su imali različite poticaje i ciljeve, zajednička im  bijaše težnja za slobodom. U tom smislu već smo svi sudionici otpočetka živjeli interakciju s Europom i svijetom. Studentski je pokret krajem 60-tih godina prošloga stoljeća u jednom trenutku srušio „željeznu zavjesu“ između kapitalističkoga Zapada i socijalističkoga Istoka, a to se upravo zorno očitovalo na Internacionalnome festivalu studentskih kazališta (IFSK) u Zagrebu koji je tada bio istinsko središte zbiljskog življenja europskoga zajedništva. Prolog se u sve to aktivno uključio, tražili smo od kazališta izravan društveni i politički angažman koje bi društvo izvelo iz strogo kontrolirane u zbiljsku demokraciju, a politiku iz sfere represije u sferu slobode. Utopijske zamisli, naravno, najbolje izražene glasovitim sloganom pariških studenata: „Budimo realni, tražimo nemoguće!“ Jurišali smo na nebo i slomiše nam krila, no zasijano je neuništivo sjeme budućih pobuna u ime slobode i pravde.

Rijetko sam govorio i danas nerado govorim o svojim zatvorskim iskustvima iz 1972. godine.  Vjerojatno je to stoga jer mislim da je govoriti o sićušnome osobnom udjelu u općehrvatskome trpljenju, od zlokobnoga Karađorđeva 3. prosinca 1971  kroza sljedećih dvadeset olovnih godina s kulminacijom grozota u srbo-četničkoj agresiji tijekom Domovinskoga rata, zapravo nepristojno. Vojni rok u JNA služio sam od kraja svibnja 1971. u Pirotu, a 7. siječnja 1972. sam uhićen i pod optužbom za „počinjene radnje protiv naroda i države i kontrarevolucionarno djelovanje“ odveden u Vojni zatvor u Skopju gdje sam proveo točno pola godine. Vojni sud me u prvostupanjskome postupku osudio na  godinu i po zatvora (nota bene, zapravo vrlo blago prema inkriminacijama prvobitne optužnice), da bi poslije žalbenoga postupka kojim je nedvojbeno utvrđena nevjerodostojnost krunskih svjedoka optužbe i optužnica raskrinkana kao montirana, pred novim sudskim vijećem vojni tužitelj u konačnici odustao od optužnice. Posljedice su bile život u stalnome strahu od mogućnosti povratka u uze i nemogućnost dobivanja putovnice.

Dakle, u odnosu na razmjere komunističke represije u Hrvatskoj od 1972. do 1989. zapravo sitnica. No takva da vjerno odražava makro-sliku općega stanja života u jednopartijskoj diktaturi.

Zauzeti ste vjernik laik. Često sudjelujete na tribinama koje organizira Riječka nadbiskupija. Što mislite o njihovim sadržajima koji su otvoreni riječkoj javnosti?

Od svojih studentskih dana sudjelovao sam na mnogim tribinama o društvenim, političkim, kulturnim i, osobito, umjetničkim pitanjima. U živom mi je sjećanju ostao prvi dijalog uopće u ondašnjoj komunističkoj državi  između zastupnika ateizma i kršćanstva na tribini 5 minuta poslije 8  Studentskoga centra u Zagrebu, negdje u kasno, proljeće godine 1967. Ateističku je  stranu zastupao filozof Branko Bošnjak, a kršćansku isusuovac Mijo Škvorc.  Dvorana je bila pretrpana, vani se tiskalo mnoštvo ljudi, a u zraku se doslovce ćutio elektricitet. Dijalog je bio žestok no ipak u duhu snošljivosti i akademskoga uvažavanja. Kasnije su takva sučeljavanja postupno postajala učestalija, da bi se napokon  ustalila kao nešto posve normalno, kako se u uljuđenu društvu i pristoji.

Otkako živim u Rijeci, a tome je već 41 godina, redovito posjećujem tribine i predavanja s duhovnom i kulturnom tematikom, naravno i onima koje organizira Riječka nadbiskupija. Mahom su to zanimljiva predavanja o aktualnim društvenim, vjerskim i kulturnim problemima, otvorena i raspravi i slobodnome iznošenju mišljenja iz publike. Uz te tribine, moram još spomenuti i poznate „Četvrtke“ koje desetljećima sve do danas u Dominikanskome samostanu drži o. dr. Marijan Jurčević, te „Trsatske razgovore“ koje je godinama u Auli sv. Ivana Pavla II. u Gospinu perivoju vodio fra dr. Emanuel Hoško. Osobita mi je čast da sam u svim tim tribinama imao prigodu održati predavanja. I moram reći da nikad nisam osjetio nikakvu odbojnost Riječana prema tribinama i predavanjima u sakralnim prostorima, kao niti prema glazbenim ili kazališnim izvedbama u crkvama i samostanima. Štoviše, kad je riječ o sakralnoj glazbi ili dramskome djelu duhovnog sadržaja, doživljaj je u pravilu jači i dublji nego u koncertnoj dvorani ili kazalištu.

Dobar ste poznavatelj pasionske baštine. Rijeka u svojoj srednjovjekovnoj tradiciji ima što ponuditi javnosti i svojevremeno ste s članovima Akademsko katoličkog društva „Jeronim“  bili u razgovorima oko mogućih programa koji bi se mogli odvijati pod prizmom svojevrsnih dana kršćanske kulture u Rijeci.  Što bi, prema Vašem mišljenju, privuklo pozornost šire javnosti?

Uvijek mi pri tome dolazi u pamet, kao najljepši primjer,  veličanstvena izvedba Hrvatske drame dramskoga oratorija Thomasa Stearnesa Eliota “Umorstvo u katedrali” u režiji Zlatka Svibena. Najprije je bila postavljena u katedrali sv. Vida krajem listopada 1990., a potom u zgradi Kazališta 11. rujna 1994., na prvi dan prvoga posjeta sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Premda je u drugoj verziji redatelj ingeniozno razigrao cijeli prostor kazališta, bitna duhovna dimenzija djela o mučeništvu kenterberijskoga nadbiskupa sv. Tome Becketa krajem 12. stoljeća kudikamo je jače zaživjela u prostoru riječke prvostolnice, koja je za tu prigodu „glumila“ kenterberijsku katedralu.

Dok ste bili redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci nikada niste izostali s misa za početak akademske godine čime ste studentima okupljenima u crkvi svjedočili vjeru. Također, sudjelujete u hodočašćima, odlazite na mise, aktivni ste u životu mjesne Crkve.  

Dok sam bio profesor na Filozofskome fakultetu redovito sam prisustvovao misama za početak i kraj akademske godine, što smatram normalnim budući da sam angažirani vjernik katolik. Uostalom, sveta misa nedjeljom i blagdanima za mene je otkako znam za se ne tek vjernička obveza, nego istinska duhovna potreba i okrjepa. Uopće sam uvijek nastojao posvuda, nenametljivo kako i priliči kršćanima, svjedočiti svoju vjeru. Lijepo kaže sv. Pavao da tijelo sadrži mnogo udova koji svi imaju svoje zasebne funkcije, ali u konačnici tvore jedno tijelo, pak je onda i čovjeku Bog dao mnoge darove – nekome dar propovijedanja, nekome naučavanja, nekome djelovanja – a opet se sve to sjedinjuje u Jednom, u Kristu Gospodinu koji jest glava svoje mistične Crkve.  Meni su očito dani darovi govora i pisma, pak cijeloga života nastojim te darove iskoristiti na dobrobit zajednice.  Pišem i već pola stoljeća objavljujem članke, kritike, oglede, putopise,  drame, znanstvene rasprave i knjige, ponajviše iz područja teatrologije i teorije književnosti. Uz već spomenutu dramatizaciju Vježbanja života, svojim životnim djelom smatram monografiju o Janku Poliću Kamovu koje je drugo i temeljito dopunjeno izdanje izašlo 2005. godine. Ukratko bih mogao kazati: moja je struka teorija književnosti i teatrologija, a moja ljubav teologija. Tijekom posljednjih petnaestak godina, osim stotinjak kolumni u Kani,  objavio sam oglede i studije u Riječkome teološkom časopisu, a povremeno sam surađivao člancima duhovnoga značaja i u listu Riječke nadbiskupije i metropolije Zvona, časopisu Zlatno pero, tjedniku Hrvatsko slovo i dnevniku Novi list.

Često sam išao na hodočašća, jer ih smatram lijepom sastavnicom duhovnoga života. Neponovljiv je doživljaj posjetiti sveta mjesta, upijati njihovo nepotrošivo duhovno zračenje, udisati te jedinstvene mirise. I to sve usuprot tome, da se gdjekad danas hodočašća znaju pretvoriti u turistička putovanja. Kad god sam mogao, išao sam na hodočašća Riječke nadbiskupije: putovima sv. Ivana Pavla II.,  u marijanska svetišta srednje Europe, u Rim, u Grčku. O svojim sam dojmovima ostavio pisane tragove u Kani, Zvonima i drugdje. Napokon, hodočastio sam i u Koreji za dvogodišnjega boravka, kad sam u Korejskome sveučilištu za strane studije predavao hrvatsku konverzaciju, poeziju i dramu, na sveta mjesta korejskoga budizma na jugu. O tome sam pisao u knjizi Trag Koreje. Do danas mi ostade neispunjena najveća hodočasnička želja: posjet Svetoj zemlji. Možda, jednom… Bogu je sve moguće.

Ipak, najsnažniji dojmovi ostaviše susreti s papom sv. Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Onaj neponovljivi „Mir vama!“ Woytiłin, onaj zaziv nade Ratzingerov. Sad se spremam na susret s papom Franjom u Sarajevu 5. lipnja i unaprijed ćutim onaj neizrecivi transcendentni srh.

Za kraj najlakše i najteže pitanje. Što Vam je najljepše, a što najteže u vjeri?

Najljepše su mi radost, optimizam i nada koje nam trajno daje Krist. Može li biti išta veličajnije od eshatološke dimenzije kršćanstva, od obećanja vječnog života u transcendenciji? No zato moramo biti Tome, poput Isusova apostola kojemu reče Učitelj: „Blago tebi, Toma, jer si povjerovao budući da si vidio!  Blaženi oni koji ne vidješe, a povjeruju, njihovo je kraljevstvo nebesko!“   Nevjerni vjerni Tome! A u tome je i ono najteže u vjeri. Skepsa što se vazda rađa iz pitanja kako vjerovati kad ne znamo, odakle zlo i patnja, zašto Bog dopušta u nebo vapijuće nepravde i zločine nad slabima i nemoćnima, zašto je i Crkva Kristova podložna tolikim slabostima, propustima i grijesima? Utjeha dolazi kad spoznamo da sve to dolazi od čovjeka, iz njegove izopačene prirode i naopako shvaćene slobode djelovanja. Nad svime stoji, u vječnosti, milosrdni Gospodin naš Isus Krist i Bog koji je ljubav.     

Razgovarala: Helena Anušić

Foto naslovne: Anđela Jeličić

Skip to content