Lekcija iz Božje ljubavi najbogatije hrvatske obitelji

 

Nakon što je u nedjelju 26. srpnja vlč. Slobodan Bunoza, župnik župe Uznesenja BDM u Crikvenici na kraju uobičajenih tjednih obavijesti na vrlo osobit način privukao pozornost brojnih župljana i još brojnijih turista najavom svjedočenja članova najbogatije obitelji u Hrvatskoj, za ambon je izašlo dvoje skromnih i prostodušnih ljudi koji su nazočnima održali pravu lekciju iz Božje ljubavi.

Gledajući iskrenu radost na licima Ružice i Josipa Vukašinovića, koji su u pratnji četvero od ukupno šesnaestero svoje djece animirali sva tri nedjeljna misna slavlja a zatim i riječima posvjedočili svoje potpuno pouzdanje u Božju providnost i zaštitu, nije se moglo oteti dojmu kako su baš oni ti koji su u svom životu najdosljednije proveli u djelo riječi sv. Pavla apostola iz 2. čitanja toga dana: „Braćo, zaklinjem vas…sa strpljivošću živite život dostojan poziva na koji ste pozvani.“

Dugo se u crkvi Marijina Uznesenja nije čulo toliko spontanog pljeska i vidjelo toliko iskrene ljudske naklonosti na licima vjernika, kao za vrijeme gotovo nestvarnog i humorom prožetog svjedočenja Josipa Vukašinovića: „Kad smo imali 15-ero djece žena mi reče: „U svim mjesecima imamo rođendan, jedino u jedanaestom ne.“ I tako smo dobili Emanuela, naše 16-o dijete, u jedanaestom mjesecu! Sad će krenuti u prvi razred.“

Suprugove riječi je tada pojasnila Ružica Vukašinović rekavši kako su – suprotno uvriježenom mišljenju javnosti da velik broj djece u obitelji može biti samo posljedica neprosvjećenosti roditelja, sva njihova djeca bila planirana i željena te je svim je budućim majkama preporučila Billingsovu metodu prirodnog planiranja začeća kao izuzetno pouzdanu. Skromno je zaključila: „Ništa posebno nismo učinili, samo ono što smo obećali na vjenčanju: da ćemo od Boga primati djecu.“ I pozvala je sve žene koje mogu neka s veseljem rađaju svoje potomstvo, posluživši se slikovitom prispodobom: „Ne znam da li bi tko htio imati voćku koja samo jednom ili dvaput dade rod? Uzeo bi pilu i srušio ju! A kad voćka rađa svake godine, kako smo svi radosni!“

Mnogi su događaji tijekom tri desetljeća bračnoga života supružnicima Vukašinović uvijek iznova dokazivali da Gospodin nikada neće ni u čemu ostaviti neuslišane one koji su mu poslušni u otvorenosti životu. Po njihovim riječima, sve ih je to još više učvršćivalo u vjeri i ljubavi i davalo snagu da ustraju na zahtjevnom životnom putu donošenja na svijet brojnih novih ljudskih života. Ako su, pak, njihove iskrene riječi izrečene u crikveničkoj župnoj crkvi na 17. nedjelju kroz godinu u srcima bar ponekog od mnoštva prisutnih bračnih parova također pobudile želju da se i oni počnu bogatiti jedinim pravim bogatstvom – djecom, svjedočanstvo najbrojnije hrvatske obitelji je polučilo svoj cilj. 

Sanja Kovač