Isus traži potpuno predanje

Nedjelja, 12. 7. 2015.PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU Mk 6, 7-13

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: 

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

 

Predragi u Kristu,

u današnjem evanđelju promatramo kako Isus šalje dvanaestoricu učenika dajući im vlast nad nečistim dusima. Isus Dvanaestoricu ovlašćuje kao «apostolos», to znači kao one koji stoje u vezi sa slanjem i poslanjem. Slati prema razumijevanju Staroga Zavjeta ne znači jednostavno poslati, već nekoga sa jednim posebnim nalogom slati. Onaj koji je poslan, prema ovome, dolazi u drugi plan, njemu pripadaju određena opunomoćenja i prava. Punomoć i pravo ne leže u njegovoj osobi, već se temelje u osobi onoga koji ga je opunomoćio i poslao, u ovom slučaju Krista. Ali naložiti, ovlastiti može samo onaj, koji za to ima kompetenciju, autoritet i moć. Imajući pred očima ovu povezanost valja razumjeti da je poslani jednak kao onaj koji ga je poslao: osobno, stvarno i pravno.

Ako je dakle Isus jedan dio svojih učenika na ovaj način pozvao i slao, onda sigurno nije od dvanaestorice učinio jednostavne glasnike ili misionare ili putujuće propovjednike. On je od njih učinio svoje stvarne i osobne predstavnike. Oni moraju riječju i činom Isusa  uprisutnjivati  tamo gdje on sam nije nazočan, gdje je međutim želio da njegova riječ i djelo, njegova stvar, bude nazočna.

U pozivanju i slanju Dvanaestorice postaje jasno o čemu se radi: Isus želi da bude zastupan i posredovan–preko onih koje je on ovlastio i poslao. Zato svećenik dijeli sakramente ne u svoje ime nego u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 

Isus pak uz to što im je dao vlast, s druge strane, od svojih službenika želi potpuno predanje i pouzdanje. To vidimo po sljedećim riječima: „I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ Čak i osnovne potrebe, poput kruha i ruha trebaju biti prepuštene Bogu kao i materijalna, novčana sigurnost. Ovo je konkretizacija riječi: „Tražite najprije kraljevstvo Božje kraljevsto i pravdu njegovu i sve drugo bit će vam nadodano.“ Božji čovjek treba u potpunosti ovisiti o Bogu, a ne se pouzdavati u zemaljske sigurnosti koje su nestalne i prolazne. Drugim riječima – kao da nam Isus govori, brini se ti za Božje, a ja ću se brinuti za tebe.

Promatramo li dalje tekst, vidimo da Isus traži od dvanaestorice da naučavaju kao što je on naučavao. Naučavati ne znači tražiti dijalog i kompromis. Ne znači tražiti dogovor. Božja riječ je vrlo jasna, jednom izrečena obvezuje, ali poštuje našu slobodu prihvaćanja. Ona je oštrija od svakoga mača i proniče srca. Isus govori apostolima da ukoliko ih se ne posluša, otresu prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo. Strašna je to stvar. Odbaciti Božje milosrđe i njegovu radosnu vijest. Ostati u prahu zemaljštine, grijeha i prolaznosti. Dužnost je Božjih poslanika propovijedati Riječ, Krista, kraljevstvo Božje, u zgodno i nezgodno vrijeme, a na drugima je što će s izrečenim učiniti. O tome nam lijepo svjedoči događaj iz djela apostolskih:„Kad iz Makedonije pristigoše Sila i Timotej, Pavao se potpuno posveti Riječi svjedočeći Židovima da Isus jest Krist. Kako se pak oni stadoše protiviti i huliti, otrese on haljine i reče im: “Krv vaša na glave vaše! Ja sam nedužan. Od sada idem k poganima.”

Nakon što ih je Krist poslao,kaže nam evanđeoski tekst, oni su propovijedali obraćenje. Poruka je bila poput one Ivana Kristitelja: „Obratite se i vjerujte evanđelju, približilo se kraljevstvo Božje.“. Obraćenje je uvjet ulaska u kraljevstvo Božje. Ali kako se to kraljevstvo Božje očitovalo? Tako da su izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali. To je bila potvrda Isusovih riječi: „ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.“ Čudesa su uvijek potvrda istinitosti Božje riječi i tu su zato da se Bog proslavi, a mi jačamo u vjeri.

I danas se propovijeda i naučava Kristov nauk, i danas se u njegovo ime djeluje. Crkva to već čini 2000. godina po Kristovu nalogu. I mi smo postali dio Crkve, Kristova tijela, svojim krštenjem. Isusove riječi vrijede i danas i obvezuju nas. Što možemo mi učiniti kao obični ljudi? 

1. upoznati Krista preko njegova nauka kojeg Katolička Crkva vjerno iznosi

2. prepustiti se njegovoj brizi  i jačati pouzdanje u Njega i njegovu Riječ 

3. svaki se dan obraćati i usklađivati s Onim što on želi i što nam daje preko svoga Tijela – Crkve i preko svoje Riječi

 

Amen.

vlč. Goran Žan Lebović Casalonga