Božićna misa
Kategorija:
Nadbiskup Ivan

Katedrala sv. Vida 25. prosinca 2015.

Draga braćo i sestre!

1.     Kako znamo, na svetkovinu Bezgrešnog začeća ove godine papa Franjo otvorio je u Rimu Izvanredni jubilej milosrđa, koji je najavio bulom „Lice milosrđa“. Bula počinje rečenicom: „Isus Krist je lice Očeva milosrđa.“ Zatim Sveti Otac nastavlja: „U ovim riječima može se dobro sažeti tajna kršćanske vjere. Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta, dosežući u njemu svoj vrhunac. Otac, bogat milosrđem (Ef 2, 4), nakon što je objavio svoje ime Mojsiju kao ‘Bog milosrdan i milostiv’, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“ (Izl 34, 6), nije prestao na razne načine tijekom povijesti obznanjivati svoju božansku narav. U ‘punini vremena’ (Gal 4, 4) kad je sve bilo uređeno prema njegovu božanskom planu, poslao je svoga Sina rođena od Djevice Marije da na konačan način objavi svoju ljubav prema nama. Tko vidi njega, vidi Oca (usp. Iv 14, 9). Isus iz Nazareta, svojom riječju, svojim djelima i cijelom osobom, objavljuje Božje milosrđe“, čitamo u prvom pasusu papinske bule.

2.     Braćo i sestre, upravo nam ovim posljednjim trima riječima, kojima završava prvi pasus bule „Lice milosrđa“, papa Franjo naznačuje što bismo svakako trebali činiti u Godini milosrđa. Dužni smo dakle čitati i razmatrati Isusovu riječ o milosrđu te tako upoznati ono što je on o milosrđu naučavao. Time nas Sveti Otac želi potaknuti da tijekom Godine milosrđa više i češće čitamo i razmatramo Sveto pismo, posebno evanđelja. Cijelo Sveto pismo govori o Božjem milosrđu, koje se, kako papa ističe, do kraja razotkrilo u Isusu Kristu, u njegovoj osobi, u njegovim riječima i djelima, a što je najcjelovitije zapisano u četiri evanđelja. Zbog toga je sv. Jeronim, naš zemljak, rekao: „Nepoznavanje Pisma jest nepoznavanje Krista“. U skladu s time, Drugi vatikanski sabor, koji je završio prije pedeset godina, posebno potiče sve vjernike „da čestim čitanjem božanskih Pisama izuče ‘najuzvišenije poznavanje Isusa Krista“ (Fil 3, 8).

3.     Braćo i sestre, svaka stranica evanđelja govori o Isusovu shvaćanju Božjeg milosrđa i prikazuje nam njegova milosrdna djela. A kakvo je bezgranično i bezuvjetno Božje milosrđe posebno nam je pokazao u trima čuvenim prispodobama o milosrđu. To su prispodobe iz Lukin evanđelja, koje govore o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi te o ocu i dvojici sinova (usp. Lk 15, 1-32). Kako vidimo, sve one govore o nečemu ili o nekomu izgubljenomu i o radosti ponovnog nalaska. Kao što se pastir raduje kad nađe izgubljenu ovcu, a žena drahmu (srebrni novčić), i kao što se otac raduje sinu koji se vratio nakon što je bio svojevoljno odlutao iz očeva doma, tako se Bog raduje svakom od nas kad nas ponovno nađe, odnosno kada mu se ponovno vratimo. Bogu dakle nije teško opraštati, dapače, to mu donosi veliku radost. Otkrivajući nam to o Bogu, svome nebeskom Ocu, Isus nas potiče da se bez straha vratimo u Očev dom i u njegov zagrljaj. Štoviše, preko Isusa nas sam nebeski Otac poziva da to učinimo. Taj će poziv posebno intenzivno i snažno odjekivati i do nas dopirati tijekom cijele ove godine milosrđa. Nemojmo mu se oglušiti, nego mu se odzovimo i vratimo se u Očev zagrljaj!

4.     Dakako, sve što je Isus govorio riječima i slikama o Božjem milosrđu, to je potvrđivao svojim djelima, koja – kao inače – govore više od riječi. Papa Franjo veli da je cijela Isusova „osoba sáma ljubav, ljubav koja se besplatno daruje“. Zbog toga su i njegovi odnosi s ljudima koji mu prilaze jedinstveni i neponovljivi. Naime, sve što je Isus činio prema grješnicima, siromasima, isključenima, bolesnima i trpećima bilo je „u znaku milosrđa“. U prispodobi o milosrdnom Samaritancu, koji nije nitko drugi doli on sam, Isus se očituje kao onaj koji ne može proći pokraj bolesna i izranjena čovjeka, a da se nad njega ne sagne, da ga ne povija i ne pobrine se za njegovo liječenje. U takvim i sličnim situacijama Isusa „nije pokretalo ništa drugo doli milosrđe, kojim je čitao ono što je u srcu njegovih sugovornika i odgovarao na njihove najdublje potrebe“, reći će papa Franjo (br. 8). Na taj nam je način Gospodin pokazao kako se milosrđe o kojem nas je riječima poučavao, treba i može u praksi živjeti i ostvarivati. U tom nas je smislu, proglašenjem godine milosrđa, papa Franjo želio potaknuti na cjelovito življenje milosrđa. A to nije ništa drugo doli cjelovito nasljedovanje Isusa, nasljedovanje ne samo riječima, nego poglavito djelima, cijelim životom. Samo cjelovitim nasljedovanjem milosrdnog Isusa kršćani mogu biti danas – i u svakom drugom vremenu – znak i kvasac novog svijeta, koji se temelji ne samo na pravdi nego i na milosrđu i opraštanju, koje pretpostavlja pravdu, ali je i nadilazi.

5.     Božić je, braćo i sestre, svetkovina Božjeg milosrđa. Rođenje Isusa Krista Sina Božjega u ljudskom obličju objava je bezgranične Božje ljubavi prema svemu stvorenom, a posebno prema čovjeku koji je kruna njegova stvaranja. Otac nebeski kao da se ne obazire na to što mu je to njegovo najsavršenije stvorenje otkazalo poslušnost u želji da samo zauzme njegovo, Božje mjesto. U noćnom razgovoru s Nikodemom sam Isus razotkriva koji je najdublji smisao i krajnji cilj Božića, dolaska Sina Božjega k nama. U tom je razgovoru naime rekao: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3, 16-17). Ono dakle što je nebeskog Oca motiviralo da pošalje svoga Sina k nama nije osuda, iako smo je zaslužili, nego spasenje po njegovoj milosrdnoj ljubavi. Božje milosrđe, to je istinska bit Božića. Milosrđe ne samo prema grešnom čovjeku nego i prema svim stvorenjima koja su također ranjena našim grijehom. Zacijelo su i riječi sv. Pavla o uzdisanju stvorenja za spasenjem plod takva njegova razmišljanja o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega. On je naime u Poslanici Rimljanima napisao: „Znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela“ (Rim 8, 22-23). Sva dakle bića uzdišu da ih Božja ljubav izbavi iz sadašnjih nevolja. Zbog toga, uz Mariju i Josipa, pastire i mudrace s Istoka, pobožna tradicija oko Isusovih jaslica smješta i domaće životinje, a i zvijezda koja je dovela mudrace do Betlehema, „zaustavila se povrh mjesta gdje bijaše dijete“ (Mt 2, 9). Sve to pokazuje da je Isusovo rođenje početak novog svijeta, da je ono zapravo novo stvaranje, i to po onome po kome je Bog i na početku sve stvorio. A to je Riječi (Logos), drugo ime za drugu božansku osobu, o kojoj sv. Ivan u proslovu svoga evanđelja kaže: „U Početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog… Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…“ (Iv 1, 1-3, 14).

6.     Po vječnoj Božjoj Riječi sve je, dakle, stvoreno i po njoj se sve, nakon grijeha, obnavlja, takoreći nanovo stvara. Dopustimo, braćo i sestre, da i nas obuzme ta novost, taj novi život koji nam Isus Krist, Riječ Božja tijelom postala, želi darovati. Ne priječimo mu da očisti i obnovi naše srce, kako bismo njegovo lice, koje je lice Očeva milosrđa, mogli prepoznati u licima naše braće, onih s kojima svakodnevno živimo i radimo, a posebno u siromašnima i nemoćnima u kojima nam on sam dolazi u susret. Samo naša ljubav, naše milosrđe, od kojega i sami živimo, može njihovim izboranim i ispaćenim licima vratiti prvotni božanski sjaj. U tom smislu poželimo jedni drugima da Kristovo lice, to lice Božjeg milosrđa, iz dana u dan prepoznajemo u svakom čovjeku, i da svakom svojim milosrđem ozarimo lice kako bi opet zasjalo osmjehom nade i radosti. Zaželimo si međusobno takav Božić i takvu Godinu milosrđa jedni drugima. Amen.

Skip to content