Bio je obnovitelj vjere i nade u narodu

U povodu 100. obljetnice rođenja blagopokojnog riječko-senjskog nadbiskupa mons. Josipa Pavlišića i 62. obljetnice njegovog biskupskog ređenja, riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodio je u utorak 13. siječnja u katedrali sv. Vida svečanu misu zahvalnicu.

Poslanica Hebrejima 13,7 poticaj je da se ljudskom i kršćanskom zahvalnošću okupimo i molitvom prisjetimo mons. Pavlišića, pastira Crkve Božje na prostorima između Učke, Velebita i Plješivice, rekao je na početku nadbiskup. Mons. Pavlišić rođen je 28. prosinca 1914., ali zbog božićnih blagdana stota obljetnica njegova rođenja slavi se 13. siječnja, na dan kada je 1952. u Pazinu zaređen za pomoćnog biskupa mons. Viktoru Buriću, senjsko-modruškom biskupu i riječkom administratoru, kojega će 1974. naslijediti na stolici riječko-senjskih nadbiskupa i u toj službi ostati do 5. siječnja 1990.

Govoreći o okolnostima u kojima je živio, nadbiskup je istaknuo kako je mons. Pavlišić preživio dva svjetska rata, fašizam i komunizam te Domovinski rat. Za biskupa je zaređen u vrijeme progona Crkve koji su počeli 1945. i još više radikalizirali zbog imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom. „Novoj je vlasti to imenovanje bila izlika da raznim pritiscima pokuša oslabjeti utjecaj Crkve koja je uporno odbijala suradnju s njom. Radi toga zatvarana su sjemeništa, a mnogi sjemeništarci i svećenici slani u zatvore. Katolički bogoslovni fakultet bio je izbačen iz Sveučilišta, vjeronauk iz škola, a svećenici, kako bi ih se međusobno podijelilo i ujedno odijelilo od biskupa, bili su prisiljavani na učlanjivanja u svećenička udruženja pod kontrolom vlasti.“

Takva situacija značila je pravi ‘križni put’ za Crkvu, biskupe, svećenike i sve vjernike, podsjetio je nadbiskup. Dodao je kako je u Rijeci prva crkva poslije Drugog svjetskog rata izgrađena 1988., nakon više od dva desetljeća traženja i čekanja dozvole. Također, nadbiskup Pavlišić je čak petnaest godina čekao dozvolu za gradnju nove zgrade Bogoslovnog sjemeništa, no njegova trpljenja počela su davno prije, rekao je nadbiskup Devčić. „Prvi svjetski rat odnio mu je u nepovrat oca, tako da je majka sama morala podizati osmero djece. U svojim je ‘Uspomenama’ zapisao svoje najranije sjećanje na taj strašni pokolj. Kasnije je kao bogoslov i svećenik osjetio svu brutalnost talijanskog fašizma koji je nastojao izbrisati svaki trag hrvatstva u Istri.“

Drugi svjetski rat mons. Pavlišić proveo je u župama Karbune i Gologorica. U Gologorici su ga, zajedno s dvadesetak mještana, uhitili Nijemci i stavili pred streljački vod, ali se nekim čudom njemački zapovjednik predomislio. Trpljenju i naporu bio je izložen i nakon Drugog svjetskog rata kada je 1945. u Pazinu s vlč. Leopoldom Jurcem, u nemogućim uvjetima, trebao organizirati sjemenište. Ništa lakše nije bilo ni kad je kao pomoćni biskup stupio na tlo tadašnjih biskupija senjsko-modruške i riječke. Došao je u ratom i poraćem razorene i ‘spaljene’ biskupije, ne samo u materijalnom nego i u pastoralnom i duhovnom pogledu, rekao je nadbniskup. „Biskupijske kuće u Rijeci i Senju bile su razorene, odnosno teško oštećene, tako i mnoge crkve i župni stanovi širom prostranih područja Gorskog kotara, Like i Korduna. Ljudi su bili prestrašeni i zbunjeni. Zbog velikog manjka svećenika Pavlišić je ubrzo uvidio da se sâm mora neposredno angažirati u župnom pastoralu.“

U nastavku je podsjetio kako su mons. Pavlišića u Čabru htjeli ubiti za vrijeme krizme, ali sve te poteškoće nisu ga slomile, nego ojačale i očvrsnule. Protivnike i kritičare nije osuđivao. Imao je blago i ponizno srce koje je ljubilo Krista, Crkvu i svakog čovjeka. „Nije ga uvijek bilo lako razumijeti, a još manje slijediti što je mnoge njegove suradnike zbunjivalo. Unatoč nedostacima i pogreškama koje je imao svaki čovjek, mons. Pavlišić ostavio je iza sebe neizbrisiv trag dobrote, požrtvovnosti, hrabrosti i ljubavi za Boga, Crkvu i Domovinu.“ Posebno ćemo ga pamtiti kao ‘biskupa graditelja i obnovitelja’, istaknuo je nadbiskup podsjetivši kako je mons. Pavlišić zaslužan za igradnju Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, proširenju nadbiskupijske zgrade u Rijeci te izgradnji kuće u kojoj je danas smještena „Sakralna baština“ u Senju. Sve to činio je uz podršku svećenika i redovnica, posebno redovnica Presvetog Srca Isusova koje je svestrano podržavao i pomagao.

Značajan osobni doprinos dao je tijekom Domovinskog rata kada se kao umirovljeni biskup dao u službu Caritasu proputovavši na tisuće kilometara u traženju pomoći za prognanike i izbjeglice. „No, ono što je najvažnije, nadbiskup Pavlišić bio je obnovitelj vjere i nade u narodu. Radi toga je u svakoj prilici tražio neposredan kontakt s ljudima, razgovarao je s njima, raspitivao se kako žive, što rade, zalazio u njihove kuće, pa čak i u štaglje i staje. Osvajao je ljude i za Krista ih pridobivao svojom jednostavnošću, bliskošću i nepatvorenošću. On je stvarno živio prema riječima koje se rado primjenjuju na svećenike: ‘uzet od ljudi za ljude’. 

Zaključujući propovijed istaknuo je kako je mons. Pavlišić doista bio blagovjesnik siromasima, obeshrabrenima, žalosnima, tješio je sve Božjom utjehom i pravdom. Stoga možemo i moramo biti Bogu zahvalni što je našoj Crkvi i nadbiskupiji u svojoj providnosti podario takvog pastira kakav joj je bio potreban u teškom vremenu komunističke vlasti u nas, poručio je nadbiskup Devčić.