Bez poznavanja vlastite vjere nije moguće u njoj rasti

Na Trsatu proslavljen blagdan Velike Gospe

Tradicionalno, više desetaka tisuća vjernika iz Hrvatske i inozemstva hodočastilo je u subotu 15. kolovoza na blagdan Velike Gospe u svetište Majke Božje Trsatske. Središnje euharistijsko slavlje s procesijom i slikom Majke Milosti, predvodio je riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić u zajedništvu s gvardijanom fra Antunom Jesenovićem i mnogobrojnim svećenicima.

Pozdravnu riječ nadbiskupu i vjernicima uputio je gvardijan kazavši kako nas Marija stoljećima prati s trsatskog brežuljka i potrebno je prepoznati da je ona ‘milosti puna’ i da uslišava naše molitve. Nadbiskup se na početku propovijedi osvrnuo na rezultate jedne ankete prema kojoj su na pitanje: ‘Što je poslije smrti: ništa ili reinkarnacija?’, većina anketiranih odgovorila – ništa. Istaknuo je kako je jedini kršćanski odgovor na to – uskrsnuće. “To znači da mi vjerujemo kako čovjek poslije smrti ne nestaje niti se reinkarnira, tj. ponovno utjelovljuje u neka druga bića, nego nastavlja živjeti u svoj svojoj stvarnosti, dakle s dušom i tijelom, novim preobraženim životom. Mi kršćani to nazivamo uskrsnućem.”

Također, Crkva vjeruje i ispovijeda da je Marija odmah nakon smrti dušom i tijelom uznesena na nebo, da se njoj odmah dogodilo uskrsnuće. To je 1. studenoga 1950. definirao i svečano kao obvezujući članak vjere proglasio papa Pio XII. riječima: „Na slavu svemogućeg Boga, čija je osobita blagonaklonost upravljala Djevicom Marijom, na čast njegova Sina neumrlog kralja vječnosti, pobjednika nad grijehom i smrću, na povećanje slave uzvišene Majke Božje, na radost i veselje cijele Crkve vlašću koja nam je dana od našeg Gospodina Isusa Krista i svetih apostola Petra i Pavla objavljujemo, proglašavamo i definiramo da je od Boga objavljena dogma: Bezgrješna Bogorodica, vazda Djevica Marija nakon završetka svojega zemaljskog života uznesena je s dušom i tijelom u nebesku slavu“ (DS 3903). Upravo je to ono što na današnju svetkovinu slavimo, zbog čega se ona i zove Marijino uznesenje, poručio je nadbiskup.

U nastavku je istaknuo kako je svako slavljenje ovog blagdana promašeno ako u njegovu središtu nije ta tajna Marijina života i ako ga ne prate radost zbog njezina nebeskog proslavljenja, kao i čvrsta nada da će se i na nama, prema Isusovu obećanju, to isto ostvariti u posljednji dan, ako ga budemo slijedili Marijinom vjerom. “U Mariji imamo uzor vjere koja nas sigurno vodi do one slave u koju je ona već ušla. U tom smislu Marija je pralik svakog vjernika i cijele Crkve, pralik vjere i pralik konačnog proslavljenja u vječnosti. To je, a ne ništavilo ili nekakve reinkarnacije, ono što nam Bog poslije smrti priprema i na što nas poziva po Isusu Kristu, Spasitelju čovjeka.”

Svetkovina Marijina uznesenja na nebo nas podsjeća i učvršćuje u nadi da nam je ono dostižno i njezino nam je uznesenje jamstvo da će Isus i na nama ispuniti ono što je obećao kad je rekao: „Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj“ (Iv 12, 26). Nadbiskup je upozorio kako spisi Novoga zavjeta šute o tako uzvišenom kraju Marijina zemaljskoga života, te da ni ne spominju gdje je, kako i kada ona umrla. Ipak,Crkva je neprekidno razmišljala o onome što se o Mariji i o njezinoj ulozi u povijesti našega spasenja nalazilo u Svetome pismu čime je dublje uronila u tajnu njezina života i poslanja. “Posebno je važna bila činjenica da je ona Majka jedinorođenoga Sina Božjega, kojega je rodila bez povrede djevičanstva. Polazeći od tih izričito objavljenih istina, Crkva je u sklopu nastojanja da dublje pronikne u tajnu Kristove osobe i samog Presvetog Trojstva došla do zaključka da je Marija Bogorodica i vazda Djevica, što su prve dvije definirane istine vjere o njoj. Polazeći od toga, Crkva je, vođena Duhom Svetim, nastavila sve dublje uranjati u tajnu Marijine osobe i poslanja te je tako došla do spoznaje da je ona koja je rodila obećanog Spasitelja svijeta morala već unaprijed, prije samog njezina začeća, biti očuvana od ljage istočnoga grijeha, kao i od svakog osobnoga grijeha.” Slijedom takvih vjekovnih promišljanja papa Pio IX. je 1854. proglasio dogmu o Marijinu bezgrešnom začeću, koja se odnosi na početak njezina života, a papa Pio XII., 1. studenog 1950. svečano proglasio kao obvezujući članak vjere, kazao je nadbiskup.

Dodao je kako Marijina vjera nije bila nešto od početka gotovo dano. Njena vjera bila je stvarnost koja se postupno razvijala i sazrijevala i u tom sazrijevanju prihvaćala Isusa kao otkupitelja svijeta. “To da je Marija rasla u spoznaji vjere, i da je Isus napredovao u mudrosti, dobi i milosti, objašnjava zašto i Crkva, kojoj je Isus glava, a Marija majka i pralik, neprestano nastoji dublje shvatiti i razumjeti ono što vjeruje. Sve to treba biti i nama poticajem da se i sami trudimo bolje upoznati i, koliko je moguće, razumjeti ono što vjerom prihvaćamo. Danas je to posebno važno i aktualno jer se posvuda susrećemo s velikim vjerskim neznanjem, s pravim vjerskim analfabetizmom, čime se objašnjava i rašireno uvjerenje da se može biti kršćanin i istodobno vjerovati u reinkarnaciju i u svašta drugo.”

Upozorio je kako se mnogi smatraju vjernicima, a ne poznaju ni osnovne vjerske istine, ne razumiju njihovo pravo značenje i to ih ne smeta. U mnogim kršćanskim obiteljima danas nema ni vjerskih knjiga ni časopisa, a često ni Svetog pisma ni Katekizma Katoličke Crkve. A ako se nešto od toga i nađe, ne otvara se i ne čita. Bez poznavanja vlastite vjere nije moguće u njoj rasti, ni prema njoj živjeti i djelovati, upozorio je nadbiskup.

Zaključujući propovijed poručio je da vjera traži razum, odnosno da je potrebno neprestano težiti za što boljim poznavanjem i razumijevanjem onoga što vjerujemo. Dogma o Marijinu uznesenju u nebo, kao i druge definirane istine vjere, plod su upravo takvog razumskog prodiranja u implicitni sadržaj onoga što vjerom prihvaćamo. Takva razumom shvaćena vjera, dakako u mjeri u kojoj je to moguće, postaje nam pravim i pouzdanim pratiocem i putokazom u rješavanju svakodnevnih životnih problema, ali i svjetlo našoj nozi (usp. Ps 119) dok putujemo prema vječnom odredištu, onamo kamo je Marija već stigla, zaključio je nadbiskup Devčić.  

Na kraju misnoga slavlja zahvalio je gvardijanu i trsatskim franjevcima na prihvaćanju tisuća hodočasnika, kao i raspoloživosti za sakramente pomirenja. Na osobit način obratio se majkama kazavši da je svaka Marijina svetkovina – svetkovina majki. Po uzoru na Mariju, majke su suradnice Božje te ih potaknuo na zahvalnost na daru majčinstva.