Živimo danas milosno vrijeme

U povodu izlaska nove knjige vjeroučitelja Miroslava Radića “Milosno vrijeme”, s autorom smo razgovarali o vjeri u obitelji, angažiranosti u AKD-u “Jeronim”, ekumenizmu te poslu vjeroučitelja kao životnom pozivu.

Član ste Akademsko katoličkog društva „Jeronim“ od njegovog osnutka. Pod kakvim okolnostima se društvo osnovalo i na koji način je doprinosilo društvu?

Ideja o osnivanju AKD Jeronim rođena je među tadašnjim studentima Teologije u Rijeci u svibnju daleke 1996. godine, a Društvo je osnovano u ožujku 1997. godine. Mi, studenti laici koji smo bili pri kraju studija željeli smo ostati povezani i zajednički doprinositi evangelizaciji društva u kojem živimo, ne samo svojim životom i radom kao vjeroučitelji, nego i kroz organiziranje duhovno-kulturnih sadržaja u gradu Rijeci i šire. Htjeli smo biti most između Crkve i svijeta, biti Isusove „noge, ruke, oči i glava“ kago bi On došao do onih oko nas koji su za Njega čuli, ali ne i prihvatili u svom svakodnevnom življenju. Cilj nam je bio i trajno stručno usavršavanje te duhovni rast članova. Društvo je osim svoga prvoga duhovnika vlč. Tomislava Rogića, imalo i molitvenu zajednicu  „Zrno“ koja je djelovala najprije na Teologiji, a zatim u Kostreni kod vlč. Ivana Stošića, kao i poetsko-glazbenu skupinu „Psalmi“. Izdavali smo i svoje glasilo „Bilten“ gdje smo davali prikaz našega rada. Iz Biltena 3, travanj 1999. od navedenih dvadeset raznih akcija izdvojio bih neke: Tribina “Ususret Europi-zajedničkom domu“, Teološka tribina o Alojziju Stepincu u Filodramatici, izložba fotografija „ Teolozi u objektivu“, Hodočašće u Padovu, Predbožićni ples, Ekumenski koncert „ Zajedno u duhu“, Seminar za permanentnu teološku izobrazbu u Lovranu, Dani svetog Jeronima…  

– Kakva je njegova uloga danas?

Nakon smjene generacije, promjene vodstva i članstva, sada članovi nisu samo teolozi nego svi koji su akademski obrazovani. Jeronim nastavlja aktivno djelovati na starim temeljima u novim društvenim okolnostima. Već za ovu akademsku godinu imamo planirano provesti po jednu aktivnost mjesečno uz odazivanje na razne duhovno-kulturne programe koje drugi organiziraju. Danas je uloga Društva još veća jer se događa desakralizacija društva kroz medije kada napad na vjeru, vjernike i Crkvu nije kao prije eksplicitan, nego lukaviji i perfidniji. Također, veća je pojava praktične nevjere i mnogi žive kao da Boga nema. Tu je naša uloga da jasno i glasno kažemo: Boga ima, mi smo ga susreli i zato smo sretni i radosni, što želimo i vama!

Uskoro će Društvo organizirati promociju Vaše knjige. O kakvom djelu se radi?

Nakon dvije knjige poezije, napisao sam knjigu meditacija pod nazivom “Milosno vrijeme” u izdanju Teovizije iz Zagreba. Pedeset dvije meditacije, koliko ih je u knjizi, žele biti sjeme koje sijemo u svojoj duši i srcu. One su i priprema naše duše kako bi sjeme palo na plodno tlo i donijelo obilat rod.  Nemaju namjeru donositi završene i savršene misli o životu, svijetu, vjeri, ljubavi i smislu nego biti samo nutarnji poticaj i snaga na  životnim i duhovnim putovanjima čitatelja. Volio bih da potaknu promjenu na bolje jer pozvani smo semper magis-uvijek više u ovom životu ispunjavati svoju duhovnu čašu kapima dobrote, ma koliko čaša velika bila, do njene punine koja nam je određena u našem, godinama ograničenom, životu. Bio bih sretan kada bi oni koji pročitaju knjigu doživjeli barem nekoliko trenutaka milosnoga vremena a milosno vrijeme je i onda: kada činimo dobro bez prisile, kada ljubimo neljubivo, kada praštamo neoprostivo, kada imamo samo ono što smo dali.

Nastajale su u prostorima samostana, na duhovnim obnovama, u šetnji pokraj mora, u tišini neke crkvice ali i u tišini moje sobe kada su misli na krilima duha letjele a ja bih poneku uspio zaustaviti, uhvatiti i zapisati.

Namijenjene su svim duhovnim tražiteljima bez obzira na vjeru, kulturu, obrazovanje jer je svaki čovjek pozvan na duhovni rast cijeli život. Premda su mnoge prožete kršćanskim duhom koji duboko živim i koji me usrećuje iz dana u dan sve više, u njima je dovoljno vjetra za dušu svakog dobronamjernog čitatelja koji će u njoj već postojeći duhovni žar pretvarati u plamen.

Pogovor za knjigu je napisao naš poznati teolog, i voditelj tečajeva kršćanske meditacije, dr. Milan Špehar, kojemu se ovim putem iskreno zahvaljujem na podršci pri izdavanju knjige.  

– Vjeroučitelj ste. Zašto ste se odlučili za taj životni poziv?

Nisam se ja odlučio za taj životni poziv nego sam pozvan biti vjeroučitelj, a Bog me na njega pozvao. Ja sam se bio odlučio biti pedagog i zato sam diplomirao pedagogiju i radio u đačkom domu. Onda sam nakon pada komunizma upisao s prvom generacijom trogodišnji studij Teološke kulture laika. Zatim sam se prebacio na četiri godine, pa na pet i diplomirao teologiju. Ono što sam počeo studirati samo „za dušu“ postalo je i moja profesija jer sam odmah prihvatio predavati vjeronauk i to radim i danas.  Rad u školi je lijep i zahtjevan, a vjeroučitelji su uvijek pod povećalom. Osim stručnosti na kojoj trajno radimo, mi moramo  raditi na svome duhovnom rastu, živjeti sakramentalno i moralno te biti molitelji. To meni nije teško jer znam da nisam sam, jer su uz mene obitelj, Crkva i Duh Sveti. Učenici osim znanja žele iskustvo Božje blizine, ljubavi i radosti a ja to imam i mogu i njima dati.   

– U Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji u kojoj radite, vodite molitveno-karitativnu zajednicu Agape. Koji je cilj vašeg djelovanja?

Ove godine smo proslavili 15. godišnjicu djelovanja, a sve je krenulo u proljeće 1999. godine kada su nakon jednog sata vjeronauka na kojem sam govorio kako naša vjera mora biti djelatna i prepoznatljiva tamo gdje živimo a ne samo lijepa teorija, učenici došli i rekli: „Vjeroučitelju, mi bismo željeli djelovati iz vjere“.

Cilj Agapea je znanja sa satova vjeronauka pretočiti u konkretna djela dobrote i ljubavi prema bližnjima tako da tim djelima mijenjamo sebe i svijet u kojem živimo po primjeru Isusa Krista.  Agape u svom radu organizira ili sudjeluje na raznim molitvenim i kulturnim akcijama koje osim humanitarnog i ogojnog, za cilj ima trajni duhovni rast učenika. Želimo među vršnjacima širiti ideje o potrebi vjere, molitve, humanosti, suosjećanja, pomaganja, kulture, zaštite okoliša, duhovne ekologije, prijateljstva i ljubavi. Nastojimo biti primjer drugim mladima u školi, gradu i šire da je moguće na pozitivan način koristiti svoje vrijeme, znanje i sposobnosti. Nastojimo pokazati da vjeronauk u školi može biti poticajan i za život učenika koristan i pozitivno prepoznatljiv i vrednovan u društvu, Crkvi i medijima. Agape želi  biti most između školskog i župnog vjeronauka te nakon odlaska iz školskih klupa motivirati mlade da budu aktivni u Crkvi i društvu u skladu s potrebama i mogućnostima. Želja nam je da mladi nakon završetka gimnazije budu pokretači nekih plemenitih akcija u svome gradu, svojim župama i zajednicama mladih vjernika.

U svom je petnaestogodišnjem radu Molitveno-karitativna zajednica Agape, sa svojih oko sto pedeset članova, ostvarila 184 razne akcije od kojih je većina bila izvan redovne nastave vjeronauka. One su dokaz opravdanosti postojanja ovakve zajednice i po kojoj je Prva riječka hrvatska gimnazija postala prepoznatljiva u Rijeci i Hrvatskoj. Uz ime Agapea posebno se vežu Multimedijalna ekumenska molitva i akcija Maturanti brašno ne bacajte nego ga darujte siromašnima, koje se već dugi niz godina provode u  školi.

Povodom desetogodišnjeg rada članove Agapea primio je i pohvalio riječki nadbiskup Ivan Devčić,  grad Rijeka dodijelio nam je Zlatnu plaketu «Grb Grada Rijeke», a tom prigodom primili smo i pismenu čestitku od pape Benedikta XVI. 

– Ekumenizam je ono za što se gorljivo zalažete te kao član Ekumenskog odbora redovno sudjelujete u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. Koliko je ekumenizam u Rijeci živ danas u odnosu na 2001. godinu kada je u gradu na Riječini održana prva javna ekumenska tribina?

Osobno sam prvo počeo živjeti ekumenizam odlazeći na ekumenske susrete u Taize i organizirajući i vodeći ekumenske molitvene susrete u Rijeci još od 1982. godine. Zatim sam preko studija teologije nešto saznao o ekumenizmu. Pomažem u radu Ekumenskog odbora i sudjelujem na gotovo svim molitvama i drugim akcijama koje Odbor organizira. Kao vjeroučitelj u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji s učenicima redovito posjećujem druge kršćanske crkve (pravoslavni, evangelici), sudjelujemo na ekumenskim molitvama na nivou grada Rijeke te u Školi organiziramo multimedijalne ekumenske molitve.

U radu Ekumenskog odbora grada Rijeke koji već osamnaest godina okuplja predstavnike katoličke, pravoslavne, baptističke i evangeličke kršćanske Crkve, pod vodstvom najprije vlč. Dinka Popovića, a danas vlč. Milana Špehara, kao da se osjeća lagani zamor u stilu „ korak naprijed, korak natrag“.  Ponavljaju se već uhodane ekumenske molitve i to samo jednom godišnje u Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, a šira vjernička baza je dosta pasivna. Prihvaća se ono što dolazi od «kleričkog vrha» a malo je prijedloga običnih vjernika. Konkretno tamo gdje živimo možemo djelatno svjedočiti i živjeti ekumenizam, jer ekumenizam nema alternative. To je izazov za sve vjernike laike a posebno one angažiranije da se aktivnije uključe svojim prijedlozima, a onda i realizacijom sadržaja u okviru ekumenizma. Trebali bismo u Rijeci obnoviti neke ekumenske akcije kao što su ekumenske tribine, izleti i koncerti, ali i pokrenuti neke nove. Moj je prijedlog da sljedeće godine tijekom Molitvene osmine u Rijeci bude više molitava u različitim kršćanskim zajednicama i izvan Rijeke, ali uključti i onu ljudsku dimenziju tj. upoznavanje, druženje i prijateljevanje s pripadnicima drugih kršćanskih zajednica. Biti u srcu otvoren prema drugima i drugačijima je veliki izazov za svakog vjernika laika jer ljubav je u temelju ekumenizma.

–   Otac ste troje djece. Na koje izazove ste nailazili i još uvijek nailazite u odgoju djece u vjeri?

Priznajem, imati troje djece adolescenata je uistinu izazov jer je utjecaj sredine i medija ogroman i to uglavnom u smjeru udaljavanja od vjere ili bolje rečeno od prakticiranja vjere. Roditelji u takvoj situaciji moraju uložiti dodatni napor, vrijeme, molitve i strpljenje kako bi njihova djeca ostala u Crkvi, sudjelovala na misi, nastavila moliti i živjeti sakramentalno. Puno ovisi i od društva u kojem se dijete kreće ali i od osobnosti svakoga djeteta. Mi smo u obitelji uvijek išli zajedno nedjeljom na misu i to smo uspjeli prenijeti i na djecu. Naravno, ponekad je bilo kod njih otpora „jer nitko iz razreda ne ide“ ali kada su vidjeli da smo supruga i ja ustrajni i objasnili im da je to bitno za nas vjernike i nismo rekli djeco idite na misu a mi ćemo na tržnicu nego ćemo zajedno na misu onda su shvatili i prihvatili. Ponekad kada starija kćerka subotom ide van onda u nedjelju prespava jutarnju misu pa zbog nje svi idemo na večernju da ona ne ide sama. U obitelji nastojimo zajednički moliti, posebno prije jela i navečer. Nastojimo da molitva bude raznovrsna pa nekad molimo krunicu, nekad jednu deseticu, nekad krunicu Božanskog Milosrđa, nekad čitamo Bibliju, nekad pjevamo duhovne pjesme…Ipak dogodi se da iz raznih razloga neko vrijeme prekinemo zajedničku molitvu pa svatko moli sam na svoj način. Naš stan je pun kršćanske literature jer supruga i ja puno čitamo pa nastojimo na to potaknuti i djecu. Sjećam se da je moja mama bila pretplaćena na Glas Koncila a ja sam joj govorio da to nema smisla jer ne stigne ga ni pročitati a ona je rekla: neka se širi katolički tisak. Danas sam ja pretplaćen na Glas Koncila a djeca na Mak. Dobar primjer u obitelji kad tad donese i plodove.

– S obitelji ste sudjelovali na Prvom nacionalnom susretu katoličkih obitelji u Zagrebu i misi koju je predvodio papa Benedikt XVI. Što takvi susreti znače za Vas i Vašu obitelj?

Grijeh je propustiti sudjelovanje na tako velikim događajima u Crkvi koji onda postaju trajno upisani i u memoriju obitelji. Osobno sam u subotu navečer bio na Trgu Bana Jelačića kada su mladi oduševljeno i radosno molili s Papom, vratio se u Rijeku iza ponoći, malo odspavao i onda u pet ujutro s obitelji krenuo u Zagreb s autobusom hodočasnika iz župe Asunta. To je za Crkvu povijesni događaj i jedan novi početak. Tako mogu reći da je i za moju obitelj. Doživjeti toliko radosti, duhovnih poruka, susreta i vizualnih poticaja u zajedništvu s pola milijuna vjernika u duši ostavlja neizbrisiv trag a plodovi tog susreta su nemjerljivi. Dok sada o tome razmišljam u duši se budi radost, ne radost svijeta nego Božja radost. Budi se i zahvalnost Benediktu XVI. što nas je posjetio i organizatorima što su to omogućili.

Hoćete li sudjelovati na Drugom nacionalnom susretu katoličkih obitelji koji je u svetištu Majke Božje Trsatske 19. travnja 2015.?

Ma, svakako da ćemo sudjelovati i pozvati sve obitelji i prijatelje da i oni sudjeluju. Već sada se tome radujem i ponosim što je Rijeka domaćin. To je velika čast nama ali i odgovornost da se dobro pripremimo i okupimo u što većem broju. Pozivam sebe i vas dragi čitatelji da već sada počnemo misliti što možemo učiniti ili kako pomoći da taj susret bude uspješniji i plodonosniji ne samo na osobnom planu nego i na planu Rijeke i Hrvatske. Potrebno je ora et labora, jer kako Sveti Ivan Pavao II. trajno na koljenima moli ispred crkve na Trsatu kleknimo i mi i pomolimo se za uspjeh ovoga susreta u svakom pogledu. Taj dan će za mene biti još po nečemu nezaboravan i slavit ću ne samo sa svojom obitelji nego sa tisućama okupljenih na misi u Gospinom perivoju.

„Obitelj – put Crkve i naroda“ geslo je Godine obitelji koja je u Riječkoj nadbiskupiji otvorena 14. lipnja ove godine. Prema Vašem mišljenju, zašto je važno aktualizirati geslo trećeg apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kao i poruke o obitelji pape Benedikta XVI.?

Papin pohod Rijeci je zauvijek upisan u povijest našeg dragog grada. Upisan je i u srca svih njenih stanovnika a posebno u srca vjernika. Tada je Rijeka bila jedno srce i jedna duša. Geslo je dobar poticaj da iznova osvježimo sjećanje na Papin boravak među nama i da ovo beznađe i kukanje koje nas okružuje sa svih strana, bilo ono objektivno ili subjektivno, zamijenimo optimizmom, nadom i konkretnim pozitivnim djelovanjem. Posebno se to odnosi na obitelj koja je izložena burama i olujama liberalizma i kapitalizma i koja u Papinim riječima može naći dobre poticaje za zdrav život i svetost. Mi vjernici osim brige za svoju obitelj ne smijemo zaboraviti ni Crkvu jer smo dio te obitelji a ni društvo jer smo pozvani raditi i za opće dobro. Vjernik nikad ne smije reći baš me briga, to me se ne tiče. Tiče nas se uvijek naš bližnji jer njegova radost je i moja radost ali i njegovi problemi, patnje i brige su i moje. To ne kažem ja nego Evanđelje: „ Što god učiniste  jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“( Mt 25,40 ). I za kraj jedna kitica iz moje pjesme Hvala ti Sveti Oče: Blagoslovi nas sada iz anđeoskih visina/ svojim duhovnim blagoslovom mira/ i otvori nam sada nebeskim ključem/ umove, duše, srca i ruke/ da tvoje na zemlji izgovorene riječi/ shvatimo, prihvatimo i provodimo.  

Skip to content