Vladimir Nazor  bio je velika podrška ‘Crikveničkim sestrama’
Kategorija:
Vijesti

„Život i djelo službenice Božje Marije Krucifikse Kozulić i Družba sestara Presvetog Srca Isusova“ naziv je programa i izložbe predstavljenog u srijedu, 13. kolovoza u Atriju hotela Kaštel u Crikvenici. Središnje predavanje o povijesnom razvoju Družbe i djelovanju utemeljiteljice Družbe održala je postulatorica kauze s. Dobroslava Mlakić.

Javnosti je manje poznala uloga koju grad Crikvenica ima u povijesti Družbe te je s. Dobroslava okupljene upoznala s detaljima iz života buduće blaženice i osamostaljenjem Družbe u ovom primorskom gradu. „Prve su sestre stigle 1920. godine, a od 1927. u Crikvenici su našle trajno boravište. One su se u ovom gradu morale, ne samo izboriti za osamostaljenje, nego i svoj nacionalni i redovnički identitet.“ Naime, Prvi svjetski rat usporio je razvoj Družbe, a u vrijeme D’ Annuncijeve okupacije Rijeke 1919. sestre Hrvatice su morale napustiti Rijeku i prebjeći u Crikvenicu 15. svibnja 1920. koja je tada bila na području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te na otok Krk, rekla je s. Dobroslava. Rijeka je u to vrijeme Rimskim sporazumom 1924. pripojena Italiji i sestrama je bilo onemogućeno vratiti se u Rijeku kako zbog društvenih, tako i crkvenih prilika s talijanske strane. U takvim prilikama i borbi za opstanak s posljedicama izbjeglištva, nesigurnosti i siromaštva najveći podupiratelji bili su im crikvenički župnik mons. Antun Rigoni i književnik Vladimir Nazor. Nazor će postati veliki dobročinitelj i prijatelj sestrama, a Rigoni je sam sebe nazvao ‘duhovnim starateljem sestara’, rekla je postulatorica.

„Providonosno je bilo to što je Vladimir Nazor 1920. godine imenovan ravnateljem dječjeg Ladislavova Doma u Crikvenici u ovom samostanskog zdanju otaca pavlina. U dosluhu sa župnikom Rigonijem prihvatio je i zaposlio nekoliko izbjeglih sestara iz Rijeke, a druge su otišle u Risiku.“ Međutim, naišle su na poteškoće u tom svom radu jer je iz Uprave za socijalnu skrb iz Zagreba stigla odredba da ih se zamijeni sa zagrebačkim milosrdnicama. „Tada su se opet Nazor i Rigoni zauzeli za njih, ali sestre su morale privremeno napustiti Crikvenicu i otići u bolnicu Sestara Milosrdnica u Zagreb gdje h je redovito posjećivao Nazor koji je kasnije isposlovao njihov povratak u Crikvenicu.“, otkrila je s. Dobroslava. Dodala je kako je cijelo vrijeme Nazor pomagao sirotištu koje su vodile u Risiki.

1927. godine sestre su, uz podršku mons. Rigonija, kupile kuću u Crikvenici i iste godine otvorile sirotište i zabavište te domaćinsku školu. S obzirom da zbog političkih prilika nisu mogle nastaviti suradnju sa svojom središnjicom u Rijeci, 1934. Senjski ordinarij ponovno ih je crkveno priznao 1934. što je bilo jedino moguće rješenje koje nije diralo niti mijenjalo karizmatsko utemeljenje Družbe. Crikvenica je, dodaje s. Dobroslava, do 1971. bila središte i kuća formacije generacija mladih sestara i dugo će biti poznata pod nazivom ‘Crikveničke sestre’.

„U vrijeme Drugog svjetskog rata sestrama je u sirotište u Crikvenici kardinal Stepinac  upućivao je djecu iz sabirnih logora, među kojima je bilo i židovske djece, a crikvenički Židovi su to potvrdili i pismenom zahvalom i materijalnom potporom sirotištu, kako stoji u dokumentaciji Družbe.“

U doba komunističke vlasti sestre se opet bore za opstanak i preuzimaju rad u crkvenim ustanovama, dok su na šezdesetak župa vodile domaćinstva, katehizirale djecu i vodile crkveno pjevanje u Senjsko-modruškoj i Porečko-pulskoj biskupiji, a od 1969. i Riječko-senjskoj u koju spada i Crikvenica. U vrijeme Domovinskog rata vrata samostana otvorila su izbjeglicama i prognanicima, a brojnim djevojčicama omogućile osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. „Družba danas broji 111 sestara koje nastoje slijediti karizmu svoje utemeljiteljice, Marije Krucifikse Kozulić i djeluju u šest hrvatskih biskupija i u Italiji.“, zaključila je s. Dobroslava.

Dio te povijesti predstavljen je na izložbi čiju koncepciju panoa su osmislili s. Dobroslava i s. Lidija Turić, a dizajn izradio riječki umjetnik Branko Lenić. Četiri panoa slijede kronološki život i djelo utemeljiteljice Družbe, peti predstavlja povijesni razvoj Družbe Presvetog Srca Isusova, šesti otkriva detalje o dolasku sestara u Crikvenicu, a sedmi predstavlja djelovanje sestara poslije Drugog svjetskog rata. „Na osmom se mogu vidjeti detalji o djelovanju sestara u inozemstvu i slobodnoj Hrvatskoj dok je posljednji uvid u formaciju mladih generacija Družbe koja su nada i budućnost Crkve i našeg naroda.“, istaknula je postulatorica.

Izložba je znak zahvale za dobrotu i ljubav koju Crikveničanima upućuju sestre, rekla je vrhovna glavarica Družbe, s. Nives Stubičar govoreći o važnosti podrške koju su sestre dobile od Crikveničana u teškim povijesnim trenucima. Njoj i sestrama zahvalio se mons. Dinko Popopić, dok je glazbeno program animirao zbor crikveničke župe Uznesenja Djevice Marije.

Skip to content