Uskrs, katedrala 2014

Propovijed riječkog nadbiskipa Ivana Devčića

 

            Draga braćo i sestre!

1.     Smrt i uskrsnuće neraskidivo su povezani. Kad govorimo o uskrsnuću, uvijek mislimo na smrt i obratno. Pritom svi ljudi ne shvaćaju jednu i drugu stvarnost na isti način. Oni koji ne vjeruju, smatraju smrt toliko jakom i nepobjedivom da im se svaka nada u uskrsnuće čini iluzijom i tlapnjom. S druge strane, oni koji vjeruju, smatraju uskrsnuće toliko moćnim i stvarnim, da im se smrt čini samo nečim prolaznim, nečim poput sna, poslije kojeg život postaje ljepši i snažniji. Možemo reći da nema boljeg i savršenijeg testa za provjeru vjere u Boga nego što je shvaćanje smrti i uskrsnuća. Zašto je to povezano s vjerom u Boga? Odgovor je jasan. Ta samo Bog može pobijediti smrt, samo njegovom snagom čovjek može od mrtvih uskrsnuti.

2.     Stoga nas ne čudi da Isus, koji je i pravi Bog i pravi čovjek te se kao takav čvrsto pouzdaje u svog nebeskog Oca, smrt uvijek naziva „snom“, pozivajući i nas da vjerujući u Boga promijenimo svoje shvaćanja o toj neizbježnoj stvarnosti. Tako o Jairovoj kćeri koja je umrla Isus tvrdi: „Djevojka nije umrla, nego spava“ (Mt 9, 24; Lk 8, 52). Na te njegove riječi, prisutni se, „znajući da je umrla“ (Lk 8, 53), podsmjehivahu. Sličnu nevjeru da mrtvi mogu oživjeti pokazuju i Isusovi učenici u slučaju smrti njihova zajedničkog prijatelja Lazara. Na Isusove riječi da Lazar, koji je umro, spava, oni odgovaraju: „Gospodine, ako spava, ozdravit će.“ Na takvu njihovu reakciju Isus kaže posve otvoreno: „Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete“ (Iv 1, 11-15). Isus dakle vraća u život Jairovu kći i prijatelja Lazara da bi svojim učenicima probudio u vjeru kako Bogu, a ne smrti pripada zadnja riječ. On je radi toga i sam uskrsnuo, tj. da bi nam pokazao kako je točno i istinito što je govorio. A govorio je da Bog nije Bog mrtvih nego živi, i da on ima moć sve uskrisiti, da je, dakle, jači od smrti. Štoviše, sam je za sebe Lazarovoj sestri Marti rekao: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“

3.     Kako vidimo iz poslanica sv. Pavla, kršćani su postupno doista počeli shvaćati smrt kao san iz kojeg Bog čovjeka, kao majka dijete, može probuditi. U tom smislu, sv. Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima tvrdi kao temeljnu istinu vjere: „Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1 Kor 15, 20). A u Prvoj poslanici Solunjanima dodaje: „Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4, 14). U Prvoj poslanici Korinćanima objašnjava i kako će se i po komu pobjeda nad smrću, to veliko buđenje iz njezina sna, dogoditi, pa tvrdi da će se ovo raspadljivo obući u neraspadljivost, smrtno u besmrtno, te će se time obistiniti napisana riječ: „Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žala je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala  Bogu, koji nam daje pobjedu po Gospodinu Isusu Kristu!“ (1 Kor 15, 54-57). Bog nam, dakle, po Isusu Kristu daje pobjedu nad smrću. Budući da Bog nije Bog mrtvih nego živih, što je dokazao uskrsnućem iz groba svoga jedinorođenog Sina, on želi sve uskrisiti i svojem slavnom Sinu pridružiti. Zbog toga nam Pavao u Poslanici Efežanima upućuje dirljiv poziv i poticaj: „Pobudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist“ (Ef 5, 14). To znači, uskrsni ili probudi se, čovječe, već sada iz smrti grijeha, jer ona nije potpuna duhovna smrt, nego poput nekog duhovnog sna, iz kojeg nas Krist budi i dozva u pravi život.

4.     Ipak bi bilo pogrešno, braćo i sestre, misliti da Isus nije bio svjestan strahote naše fizičke smrti ili da ju je svjesno banalizirao. Evanđelist Ivan zabilježio je kako je Isus bio snažno potresen i uzbuđen smrću svoga prijatelja Lazara i plačem i naricanjem onih koji su za njim tugovali. Sjetimo se i Isusove unutarnje borbe u Getsemanskom vrtu prije muke i smrti, kada se najprije obraća svojim učenicima da uza nj bdiju i mole, a zatim upućuje dramatični vapaj svome nebeskom Ocu: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene!“, dodajući odmah: „Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (Mk 14, 36). Kao pravi čovjek, Isus je imao iskustvo naše smrtne tjeskobe i znao je kakvo značenje smrt ima u našem životu. A ono po čemu se on razlikovao od nas, izraženo je u upravo spomenutom završetku njegove getsemanske molitve, gdje se on potpuno predaje u Očeve ruke vjerujući da Otac najbolje zna što je dobro za njega. To povjerenje u našeg Oca nebeskog on je želio probuditi i u nama. Radi toga je o pouzdanju u Boga puno govorio, poučavajući nas da je ono neodvojivo od traženja i prihvaćanja volje Očeve, tj. Božjeg kraljevstva. Taj stav, kojeg se sam držao, čak i u svojoj smrtnoj borbi, izrekao je poznatim riječima: „Tražite /…/ najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6, 33).

5.     Sa sličnom je ozbiljnošću Isus gledao i na druge oblike čovjekove smrti, kao što su smrt od grijeha, samoće, fizičkog i duhovnog siromaštva ili smrt od nasilja. Naša fizička smrt je s jedne strane znak naše krhkosti i ograničenosti, a s druge simbol u kojem se ujedinjuju bezbrojni načini i oblici kako možemo umrijeti. U Isusovim je očima svaka smrt stvarna i realna, a istodobno slična i nekom snu. Smrt od grijeha je toliko realna i moćna, da je u stanju oduzeti čovjeku ne samo fizički nego i vječni život za koji nas je Bog od početka stvorio. Slično su i druge smrti realne i strahotne, kao na primjer smrt od samoće, od duhovne i materijalne bijede ili od nasilnog oduzimanja života. Ali ako se držimo Isusa koji je sve naše smrti proživio i na kraju, uskrsnuvši snagom stvaralačkog Duha Božjega, iz njih izišao kao pobjednik, i za nas će ta neumoljiva stvarnost, u bilo kojem obliku nam se dogodila, postati poput sna iz kojeg se možemo probuditi na novi život. Drugim riječima, za onoga koji vjeruje u Isusa i drži se u svojem životu njegove riječi i njegova puta, nema tako teške situacije, pa bila ona povezana i s fizičkom smrću, a da iz nje ne bi bilo izlaza. U tom smislu najdublja poruka Isusova uskrsnuća glasi: S Isusom možemo nadvladati svaku vrstu smrti, bez obzira je li ona moralna, društvena, fizička ili koja druga. Jedini je uvjet za to da Isusa prihvatimo i priznamo kao svoga Vođu i Učitelja. To znači da onima koji u Isusa vjeruju, uskrsnuće na novi život, koji će vječno trajati, počinje već ovdje svakim našim uskrsnućem iz ropstva grijeha, samoće, nerazumijevanja, nesloge, odnosno svakim našom gestom mira, oproštenja, pokajanja, ljubavi, kao i svakim činom našeg nemirenja s nepravdom, laži i neodgovornosti. Poželimo stoga, braćo i sestre, jedni drugima takvu vjeru u Isusa uskrsnuloga da se po njoj već sada naš život počne tako preobražavati da pomalo počne nalikovati Isusovoj uskrsnoj stvarnosti. Znamo da nam se to može činiti nemogućim. Ali Isus nas ohrabruje govoreći nam: „“Sve je moguće onomu koji vjeruje!“ (Mk 9, 23). Amen.